beats by dre cheap

Prirodna ljubav

Mjesto vrijedi onoliko koliko je vrijedno u srcima ljudi. Svako od nas ima barem jedno mjesto koje ima posebnu vrijednost za njega. To može biti hlad ispod drveta na sred bašče. Ili roditeljska kuća. Ili klupa u obližnjem parku. Ili ona mala daska za sjedenje koju su ribari postavili uz rijeku. Čovjek kad ode tamo osjeća se mirniji, bliži sebi i ima prostora za razmišljanje. Nekako je to prostor u kome čovjek može sagledati širu sliku, možda baš zato što je dovoljno daleko od nje. Jedno od tih mjesta je Begova džamija.

Bez obzira da li ste turist ili redovan posjetilac, Begova džamija uvijek nudi dovoljno mjesta za potrebe ljudskog srca. Imate pristup prostoru za odmor, Knjizi za odmor, vodi za odmor. Ali Begova džamija ima ono što malo koja druga džamija ima i što je poseban ukras njenog harema – mačke. Desetak mačaka svoje dane provodi na zidu koji opasava harem džamije. Lijepe su, pitome i mile. A kada iz ćoškova počnu viriti mačići, to predstavlja posebnu radost za djecu i odrasle koji zastanu.

Upravo te mačke su bile sebebom jedne spoznaje. Tokom svog boravka u dvorištu džamije nisam uvijek bila sama, često sam imala i društvo. Tako, kada bih vidjela mačku, uvijek bih joj prilazila i milovala je. Interakcija sa mačkama je velika radost za srce insana. Međutim, primijetila sam da su neke osobe koje su bile u mom društvu oklijevale da dodirnu mačku. Gledale su je, ali nisu htjele da je dodirnu. Nakon kraćeg ili dužeg ubjeđivanja, pojedinci bi i pristali, ali onda se javljao drugi problem – kako pomilovati mačku? Usljed objašnjenja i demonstracije, nesigurna i nespretna ruka je dodirivala glavu mačke, a potom i leđa. Nekima se svidjelo, pa su više minuta uživali u igri sa mačkom, vidjelo se oduševljenje na licu, a poneko je čak mačku i za rep povukao! Ali ono što je meni prolazilo kroz glavu u tim trenucima i što se nametalo kao pitanje je: kako to da osoba koja je zagazila u treću deceniju svog života ne zna da pomiluje mačku?

Razgovara sam sa ljudima kod kojih sam primijetila tu distanciranost od životinja, jer me ta činjenica nije ostavljala ravnodušnom. Nakon nekoliko takvih razgovora, došla sam do skoro uniformnog odgovora: stav roditelja je igrao veliku ulogu u formiranju odnosa prema životinjama. Uočila sam dvije kategorije: roditelji koji su intenzivno obeshrabrivali djecu da stupe u kontakt sa životinjama i roditelji koji nikada nisu poticali na interakciju sa životinjama. Za prvu kategoriju, razlozi koje su roditelji navodili su bili razni: od – uprljat će te, do – ugrist će te. Za drugu kategoriju, djeca nisu bila dovoljno slobodna da sama uspostave kontakt, a roditelji nisu djeci pomagali da se oslobode. Kod tih ljudi je primjetan strah od životinja i njihove blizine, a kod nekih je evidentna i fobija.

Ukoliko provedete ispred Begove džamije jedno ljetno predvečerje, vidjećete mnogo prolaznika. Ali ono što ćete zasigurno primijetiti je dječije ponašanje kada vide mačku. Od mališa koji su tek prohodali do školaraca – dječija reakcija je ista, samo različitog intenziteta. Svi će željeti da zastanu, neki će povikati: “Mama, vidi mačka!”, neke će roditelji vući za ruku a oni glavu okretati i gledati mačku sve dok im se ne izgubi iz vidokruga. Ali posebno zanimljiva reakcija je onih najmlađih. Stanu, posmatraju je širom otvorenih očiju, a zatim krenu prema njom objema rukama. Djeca žele da vide šta je to tako čupavo i živo! Predočite sebi njihovo oduševljenje: ako bebama jedna obična smeđa kutija predstavlja sate i sate zabave, ako u jednu šarenu kockicu gledaju minutama, pa je okreću, pa je dodiruju, pa je grickaju, zamislite onda njihovu fascinaciju jednom mačkom! Ne samo da je šarena, ne samo da je čupava, nego je i neobičnog oblika, kreće se i gleda ga očima koje liče na oči koje je viđao samo kod ljudi. 

Za roditelje je bitno shvatiti jedno: dječija ljubav prema toj životinji je prirodna! Ta privlačnost je prirodna! Taj interes je prirodan! Dijete sebi ne može pomoći! Njega životinje fasciniraju zbog svojih oblika, boja, kretanja, zvukova. Satima bi mogli gledati životinju kako jede, kako se čisti, kako se igra. Ruku na srce, nekim mališanima je mačka “previše živa”, pa ćete vidjeti da takvo dijete roditelja drži čvrsto za ruku, međutim ne trepće i ne diše dok gleda u mačku. Ali sam bila svjedokom kako lako i takva djeca prestanu oklijevati, kada roditelj priđe i počne milovati mačku. Ubrzo i dijete počne da prilazi sve bliže i bliže, a zatim je dodirne cijelim dlanom. Ko je vidio radost koja u tom trenutku zasija u očima djeteta, ne treba mu bolji motiv da svoje dijete upozna sa većim brojem životinja. Taj period interesovanja roditelji trebaju iskoristiti i pomoći djeci da razviju naklonost prema životinjama.

Ono što me žalosti je što mnogo roditelja nipodaštava prirodnu dječiju ljubav prema životinjama. Smatraju da je to nešto marginalno, nešto što nema uticaj na karakter čovjeka. Ali istina je da brižno uzgajana ljubav prema životinjama kod djece razvija mnoge lijepe osobine, od kojih je najočitija plemenitost. Plemenitost je nešto što se uči – nešto čemu roditelji podučavaju. Kod plemenitog čovjeka je izraženo razumijevanje potreba drugih, bilo da su to ljudi ili životinje. Što čovjek bude više u kontaktu sa životinjama, više će ih voljeti. Razumjet će emocije kroz koje prolaze. Znat će prepoznati kada se životinja boji, kada se raduje, kada je isfrustrirana. Imat će predstavu o njenoj ishrani i želju da joj pomogne.

Vidjela sam jednom prizor koji mi se urezao u sjećanje, a koji mi je ilustrovao na najbolji način odgovornost – emanet roditeljstva. U najprometnijoj pješačkoj ulici u Sarajevu ponekad možete vidjeti jednog malog Roma. Sjedi na komadu kartona i pjeva iz petnih žila. Pjeva nešto što bi trebala biti sevdalinka, ali on njih više pomiješa, pa to ne ispadne baš najsretniji nastup. Tako ovaj dječarac sjedi i prosi. Dok sam išla jednog dana tom ulicom, vidjeh njega na podu. Naravno, čula sam ga 20 metara prije, ali tad ga vidjeh. A onda vidjeh da je u masi ljudi koji su žurili ulicom troje ljudi zastalo: mlada mama, mladi tata i njihov sin. Dječak je imao oko četiri godine. Prema odjeći se dalo naslutiti da su bogati. Otac je čučnuo do sina i nešto mu pričao. Dječak je gledao u mališu koji je pjevao na kartonu. Nakon par trenutaka, otac mu je pružio dlan, a on je uzeo nekoliko kovanica iz dlana i odnio do dječaka koji je pjevao na ulici. Pažljivo mu je stavio novac u kartonsku kutijicu koja je stajala ispred dječaka. Bilo je tu neke pažnje, neke samilosti. U tom trenutku sam shvatila da se tako odgajaju veliki ljudi.

Ako želite da vaše dijete izraste u plemenitog i samilosnog čovjeka, učite ga malim stvarima koje će mu pomoći na tom putu. Ako vidi goluba, pokažite mu kako da ga nahrani. Neka podijeli kiflu sa golubom. Pričajte mu o tome šta golubovi jedu. Napravite hranilicu za ptice na prozoru i hranite vrapce iz vašeg naselja. Ako vidite mačku ili psa oko svoje kuće, nahranite ih. Pričajte mu o ishrani pasa i mački. Naučite ga kako da odstrani skakavca ili nekog drugog insekta iz svoje sobe, bez da ga ubije. Nabavite kućnog ljubimca i pomozite djetetu da održava njegovu higijenu. Učite ga odgovornosti. Povedite ga u zoološki vrt, neka iskusi raznovrsnost životinjskog svijeta. Ako odete na selo, neka priđe ovci ili kozi, neka je dodirne. Ako odete kod nekoga u goste ko ima kućnog ljubimca, tražite da dijete ostvari interakciju s njim. Neka dijete osjeti pod rukom kornjačin oklop, neka vidi kako ide preko tepiha. Neka osjeti kandžice papigice na svom prstu. Neka je čuje kako pjeva. Toliko sam djece upoznala koja vole otići kod nekoga u goste samo zato što ta osoba ima hrčka ili ribice. Njima je dosta da gledaju njihova kretanja i ponašanja. Dopustite djetetu da dodiruje životinje! Na taj način se povećava dječije razumijevanje i iskustvo, a s njima raste i ljubav prema životinjama. Naravno, za one od vas koji ni sami nisu skloni životinjama bit će potreban samoodgoj i svjesna intervencija na vlastitom karakteru.

Životinje su ukras dunjaluka. Njihova korisnost, raznovrsnost, ljepota i brojnost su razlozi naše interakcije s njima i ljubavi prema njima. Za one koji vjeruju u Allaha, njihovo postojanje i način na koji su stvoreni su znakovi veličine Njegovog stvaranja. Također, životinje su izvor velike nagrade za čovjeka. Poslanik s.a.v.s., navodi primjer jedne žene prostitutke koja je našla jednoga psa. Pas je dahtao i lizao zemlju od siline žeđi. Ona je i sama bila veoma žedna te kada se napila vode, rekla: “I ovaj pas je jednako žedan kako sam i sama bila žedna!”, a onda skinula obuću, sišla u bunar i u obuću nalila vode te napojila psa. Allah joj je bio zahvalan na tome i time je zaradila Džennet. Kada je Vjerovjesnik, s.a.v.s., svojim ashabima ispričao ovu priču, ashabi su se začudili, pa su rekli: “Zar ćemo, zbilja, imati nagradu i za ove životinje?!”, ako postupimo lijepo prema njima, ako ih napojimo, nahranimo ili se ponesemo milostivo prema njima. Na to im je Vjerovjesnik, s.a.v.s., odgovorio: “Da, za svaku živu jetru imat ćete nagradu!” Vjerovjesnik s.a.v.s. je također rekao: “I za ovcu prema kojoj se pokažeš milostivim dobit ćeš milost Božiju!” Također, muslimanu je dosta da zna predaju u kojoj se kaže da je žena vjernica kažnjena Džehennemom zbog mačke koju je zatvorila i ostavila bez hrane dok nije uginula od gladi, pa da se kloni bilo kakve nepravde prema životinjama. Ono zbog čega bi posebno trebali cijeniti životinje je njihova vjernost svojoj fitri, naravi po kojoj su stvorena. Životinje se ponašaju u skladu sa svojim stvaranjem. One također veličaju Gospodara i ponašaju se u skladu sa Njegovim zakonima koje im je propisao. Cijenimo ih zbog toga.

Pragmaislam
http://lejlapi.blogger.ba
02/09/2012 07:17