beats by dre cheap

Muslimani i homoseksualizam

Teško je danas, pa i uz znatan trud, izbjeći priče o homoseksualnosti. Bilo da je u pitanju neka ličnost iz javnog života ili je u pitanju neka studija ili aktivizam, homoseksualnost je postalo jedno od gorućih pitanja definicije slobode u savremenom društvu. Naravno, ton kojim se priča o tome u medijima je uvijek podržavajući i ohrabrujući, a također je popraćen omalovažavanjem svakog drugačijeg stava. Kada se u masovnim medijima jedan stav forsira kao ispravan i poželjan, a istovremeno se oprečan stav forsira kao pogrešan i nepoželjan, to se zove formiranje javnog mnijenja, gdje će ljudi koji nisu mnogo razmislili o nekoj tematici, a smatraju da bi trebali zauzeti stav po tom pitanju, prihvatiti servirane hipoteze kao mišljenje većine ljude na nekom geografskom i kulturološkom području.

Za ljude kojima je stalo do svog muslimanskog identiteta, jedna stvar je jasna: stav prema homoseksualizmu je ostao nepromijenjen već 1400 godina. Mada pojedini muslimani smatraju da tolerisanje ili podržavanje homoseksualizma nije loša stvar, istina je da je to ozbiljan problem u vjeri jednog čovjeka. Ukoliko bi tvrdili da homoseksualci nisu krivi za svoje stanje, tada direktno negiramo Allahovu pravednost, tj. otvoreno kažemo da je Allah uništio cijeli jedan narod zbog nečega za što oni nisu krivi, već je to bolest/genetska predispozicija koju je Allah dao. Bitno pitanje u ovom kontektsu koje sebi svaki musliman treba postaviti je: da li ću pod pritiskom medijske histerije u pitanje dovesti ispravnost Allahovog Zakona? Da li nam je bitnije da budemo prihvaćeni kod naroda kao ljudi modernih razmišljanja ili da budemo prihvaćeni kod Allaha kao ljudi odani vrijednostima koje je On postavio?

U Kur’anu je jasno rečeno da su upravo to ljudi koji sve granice zla prelaze [7:81]. Svako ko poznaje priču o Lutu, zna da je njegov narod uništen zbog pojave homoseksualizma i razvrata u njihovoj zajednici. Smatrati da je sklonost ka istom spolu bolest ili da je genetički uvjetovano stanje (da se ljudi ‘jednostavno rađaju s time’) je neispravno, jer se time oni predstavljaju kao žrtve biologije a ne žrtve vlastitih izbora, čime se lišavaju svake odgovornosti za djela koja su ih dovela do homoseksualizma. Zar bi Allah uništio cijeli narod zbog nečega nad čime nisu imali kontrole? Zar bi Allah uništio cijeli narod jer boluje od kuge? Zar bi Allah uništio cijeli narod zbog nekog genetskog poremećaja?

Na udaru smo jake svjetski raširene kampanje kojom se forsira ravnopravnost istospolstva. Ta kampanja je do te mjere isforsirana da je stav prema homoseksualnosti postala odlučujući kriterij o stepenu nečijeg demokratskog duha i stepenu tolerancije. U pojedinim evropskim zemljama kao test stepena asimilacije imigrantima se postavlja pitanje kako bi reagovali da im sin prizna da je homoseksualac. Tolerisati te ideje znači biti indiferentan, a podržati znači biti među simpatizerima. Musliman sebi ne smije dozvoliti nijedno od ova dva stanja, nego imati pri srcu i jeziku jedno – to je grijeh i djelo za svaku je osudu!

Bitno je razgraničiti jedno: prema ljudima sa homoseksualnim sklonostima se čovjek treba odnositi kao i prema svakom drugom čovjeku koji otvoreno griješi (lažljivcu, pijanici, kradljivcu) – pružiti podršku, alternativu ali i ukazati na neispravnost djela. Oni nisu vanzemaljci, niti ih treba izbjegavati. Oni su samo ljudi kojima je u trenutku kada nisu ni sami znali ko su i šta žele neko (prijatelji, mediji, internet) rekao da će možda mir naći u zagrljaju istog spola. Ne dopustimo sebi da osuđujemo kompletnu osobu zbog njenih loših izbora, ali imajmo na umu stav islama prema konkretnoj pojavi.

Što se tiče raznih studija kojima se istražuju uzroci homoseksualnosti, bitno je uočiti da se skoro sve usmjerene na to da homoseksualce prikažu kao ljude koji nisu krivi što su takvi kakvi jesu, odnosno da je medicinski opravdano. Najčešće su ove studije motivisane ličnim stanjem (nakon objavljene studije i njenog uspjeha, voditelji projekta ‘izlaze iz ormara’) ili su finansirane od strane pro-gay organizacija/gay lobija.

S druge strane, psihologija otkriva da su promjene spolnog preferiranja ili čak vlastite spolnosti uvjetovane ličnim izborima ili kulturnim prilikama. U ovu kategoriju spadaju loši izbori partnera, želja za eksperimentisanjem koja dovodi do krize identiteta, nesposobnost uklapanja u postojeću socijalnu šemu, nesposobnost definiranja spolnosti, nizak nivo emocionalne inteligencije, visok libido, slabo samopouzdanje, itd. Tako će žene sa homoseksualnim sklonostima često izjaviti kako samo žena može znati kako usrećiti ženu. Naravno, tu čuči jedno duboko razočarenje u emotivne sposobnosti cjelokupnog muškog roda, koje su opet posljedica lošeg izbora muškaraca u prošlosti ili nasilna priroda izabranih partnera. Također, u korjenu je često i loš odnos oca prema majci, odnosno inferiornost jednog partnera u porodičnom domu.

Homoseksualizam se protivi osnovnom biološkom poretku, odnosno razlogu postojanja dva spola, samim tim čineći tu pojavu neprirodnom. Reprodukcija kao biološka srž porodice, stuba društva, je esencijalna za naš opstanak kao vrste. Pored toga, socijalne implikacije su nesagledive. Nakon (na silu) izazvanog društvenog odobaravanja homoseksualizma, počele su da “izranjaju” i druge seksualne i spolne devijacije. Stvari zbog kojih su ranije ljudi osjećali nelagodu, sada čak nalaze prostora u društvenom životu da implementiraju. Zasigurno su postojale cijele generacije u kojima se javljalo nekoliko individua koje su imale pedofilske sklonosti. Sada se oko toga razvila cijela industrija i ljudi koji imaju ovakve osjećaje se osjećaju ohrabreni brojnošću zajednice istomišljenika. Također, počele su borbe za legalizaciju hirova: usvajanje djece od strane homoseksualnih parova je već postala normalna stvar u nekim zemljama. U ovom trenutku sasvim je suvišno doticati se teme uvećavanja spolno prenosivih bolesti. Također, nije potrebno više isticati kako je pojam spola postao jako elastična kategorija.

Društveno prihvatanje homoseksualnosti je otvorilo vrata raznim devijacijama duše. Ta vrata nije moguće više zatvoriti. Bujica koja je kroz ta vrata protekla je i suviše jaka. Čak štoviše – odnijela je vrata. Ono što mi možemo učiniti je da ostanemo dosljedni svoje vjere i da u svome potomstvu izgradimo osjećaj odbojnosti prema ovakvim pojavama, ali i brigu za ljude koji su njima pogođeni.

Pragmaislam
http://lejlapi.blogger.ba
01/09/2012 06:09