Pragmaislam

O blogu u tri riječi: razmišljanja, utisci, zaključci. Pišem tekstove o tome kako je živjeti kao musliman, kako poboljšati sebe i svoju zajednicu. Pišem o svakodnevnim radostima, problemima i dilemama, u nadi da će biti od koristi za druge.

05.09.2012.

Obući ću bijelu haljinu i doći će kolima po mene

Desi li vam se ikada da se zaibretite nad ljudskim bićem? Kako je samo njegov razum lako prevariti! Kraj njega i kroz njega prolaze godine, ali on to ne primjećuje. Njemu je samo blisko – danas. Tek kad u sjećanju prizove neki događaj, onda kaže – to je bilo prije toliko i toliko. Zna da je star, ali nije starenje primijetio. Zna da je mnogo godina nanizano na njegovom životnom koncu, ali kao da ih nije vidio. I koliko god godina imao – nikad sa sobom ne sjedne pa popriča da se jednom valja seliti, da se valja sa tijelom svojim rastati. Smrt je najprirodnija pojava, koja je vjeran pratioc ljudskog roda od njihovih početaka. I mada je prisutna hiljadama godina, nikada se ljudi na smrt neće naviknuti.

Što više stariš, to se pomijera granica za koju kažeš da je neko umro mlad. Kada imaš četrdeset godina, onda kažeš: “Umro mlad momak, imao svega trideset godina.” Kada pređeš pedesetu, onda kažeš: “Umro mlad čovjek, jedva da je četrdeset godina imao.” A kada zagrabiš duboko u šezdesetu, onda kažeš: “Umro mlad, nije imao ni pedeset godina kako treba.”

Kada se ljudi sjećaju nekoga od svojih umrlih, često kažu: “Prerano nas je napustio.” Ali to nije istinita tvrdnja. Ili, da budem malo direktnija – to je laž. Jer ljudi nas ne mogu prerano ili prekasno napustiti – oni nas napuštaju tačno na vrijeme! Oni idu kada im je propisano da idu, ni milisekunde prije ili poslije. Ali to ti je obmana statistike – i mi se skriveno ili otvoreno nadamo da ćemo biti od one statističke većine koja će doživjeti da vidi svoje unuke, i pri tome svjesno zanemarujemo činjenicu da uistinu nije bitno koje godine doživi većina ljudi, već koje godine ćemo mi doživjeti. Da svi ljudi na svijetu dožive stotu, a da tvoj život završi u tridesetoj – pa zar ti njihova starost išta znači? 

I sama često mislim: “Ima vremena, dug je život.” Ali – ima li vremena, zaista? U srednjoj školi smo jednog poznanika, prijatelja otpratili. Na drugoj godini fakulteta kolegici je klanjana dženaza. Na četvrtoj godini kolega je završio u komi. Prije par sedmica kolega penjač se utopio usred Sarajeva. Moji vršnjaci, pa odoše. Nisu prerano otišli, otišli su kad im je bilo vrijeme. I kad se njih sjetim, ne mogu a da ne pomislim da li i mene danas čeka neki neoprezan vozač, ili malo sapunice na podu u kupatilu, ili neki manijak u tramvaju, ili će me moje vlastito srce izdati.

A kad počneš pričati o smrti, ljudi često kažu: “De, pusti se crnjaka, daj neku veseliju temu.” A veselje te može i zaobići, za razliku od smrti. Nikoga smrt nije zaobišla. I onda kada pričaš ili misliš o njoj – pitaš se da li si spreman na to iskustvo i sve što sa sobom povlači? Rijetki su oni kojima je odgovor bio potvrdan. Pa sjedneš onda, pa opet razmisliš šta te čeka u tim trenucima smrti i trenucima poslije. Odvajaće se tvoja duša od tvog tijela, i taj proces će vjerovatno biti bolan. Taj trenutak definiše šta je od tebe uistinu bilo “ti”, a šta je bilo “samo prijevoz”. Tijelo, koje ti je toliko značilo u životu – ostade bez kontrole. Ljudi će ga uzeti, nad njim vikati, plakati, ali džaba plaču nad njim, kad ti nisi u njemu. Ti si negdje drugo, a tvoja ambalaža je ostala sa ljudima. Poleći će te na stol, i čestite osobe će te oprati. Ali nema više u tijelu išta da se stidi što je obnaženo pred drugim ljudima. A onda će te obući u bijelu haljinu i kolima će doći po tebe. Spustiće te u zemlju i pokriti njome, ali nema više u tijelu išta da se guši pod teretom zemlje. Prazno. I dan po dan, struhnut će i postati zemlja.

Znajte da sjećanje na smrt deprimira samo dvije vrste ljudi: one koji ne vide svoj život sadržajnim, pa se nadaju da će popuniti sadržaj u nadolazećim godinama, i one koji nisu još uvijek došli do odgovora na pitanje ‘šta biva sa čovjekom kada umre’ ili u odgovor koji zagovaraju nisu ubijeđeni. Jer čovjek koji ne žali za onim prije smrti i zna kako se stvari odvijaju poslije smrti, taj čovjek se miri sa činjenicom da je selidba neodgodiva, pa kad god došla! Zato je potrebno da svaki čovjek barem jednom u životu sjedne sa sobom i iskreno popriča, pa se priupita:

Da li sam zaista živio kako treba ili sve ove godine čekam da mi život počne?

Da li sam došao do odgovora šta se dešava nakon moje biološke smrti?

Pragmaislam
ŠTA MI JE NA UMU