Pragmaislam

O blogu u tri riječi: razmišljanja, utisci, zaključci. Pišem tekstove o tome kako je živjeti kao musliman, kako poboljšati sebe i svoju zajednicu. Pišem o svakodnevnim radostima, problemima i dilemama, u nadi da će biti od koristi za druge.

24.09.2012.

Svako treba da brine o nekome!

"Je li to uzgajate ptice?", poče razgovor žena zrele dobi koja je nastojala izgledati kao žena srednje dobi. Već neko vrijeme smo zajedno stajale na tramvajskoj stanici okružene dubokim snijegom, čekajući da se naše jednosmjerno vozilo javnog prijevoza izbori s udruženim pahuljama koje su okupirale šine. Ona je držala kožnu torbu ispod svoje bundom obložene miške, a meni je (ne tako elegantno) o rukama visila omanja vreća prosa. "Ma ne, ne uzgajam ptice, već sam uzela proso da mogu hraniti vrapce oko svoje zgrade", odgovorih ja. "A je li?", diže gospođa obrvu, očekujući daljnju elaboraciju. "Znate, kada padne ovako dubok snijeg, on pticama prekrije hranu, tako da je ne mogu naći. Uslijed toga ptice umiru od gladi. Kako vrabaca u mom naselju ima mnogo, više mi se isplati kupiti ovako manju vreću prosa i onda im to stavljati u hranilicu, nego ih hraniti hljebom i drugom hranom", bila sam sretna što mi se pružila prilika da podižem svijest o zimskim nevoljama naših pernatih komšija. "Eh, bolje bi ti bilo da si od tih para nahranila neko gladno dijete, nego tu ptice što hraniš!", bahato će gospođa. Dođe mi da joj kažem: "Što niste umjesto svoje bunde tu trocifrenu sumu novca iskoristili da nahranite cijeli dom za nezbrinutu djecu?" Ali, zdrav razum me zaustavi. Uostalom, tuđa bahatost ti škodi samo u jednom slučaju – kada i u tebi isprovocira bahatost. Zato rekoh sebi: "Ko sam ja da njoj određujem da bira između bunde i gladne djece?" I završih taj razgovor dostojanstvenom šutnjom.

Suosjećanje je moćan potencijal ljudskog duha i pečat ljudskog intelekta, koji predstavlja neophodno skretanje na putu ličnog napretka i napretka društva u cjelini. Mogućnost shvatanja tuđe situacije kao da je naša vlastita, potreba da drugima pomognemo te proaktivno djelovanje u cilju te pomoći – to je ono što čini da ne budu zaboravljeni oni koji bi bez tuđeg interesa za njihove okolnosti bili zaboravljeni. Nesebično zalaganje za drugoga, bez lične materijalne koristi, bez emocionalnog ucjenjivanja onoga kome se pomaže, bez očekivanja ili iznuđivanja protuusluge – sve to proširuje kapacitet čovjekovog srca, oplemenjujući različite slojeve ličnosti i praveći od osobe nekoga ko se duhovno hrani tuđom srećom i uspjehom, te teži da i on sam doprinese toj sreći odnosno uspjehu.

Međutim, uzevši u obzir koliko postoji različitih kategorija koje zaslužuju pažnju, postavlja se pitanje: Ko najviše zaslužuje naš emocionalni angažman i aktivizam? Da li su to porodice koje žive na rubu egzistencije u našoj zemlji? Ili su to djeca koja umiru od gladi u Africi? Ili su ipak preče samohrane majke? Ili su to možda ipak ljudi sa posebnim potrebama? Ili su bitne biljne ili životinjske vrste koje je urbanizacija dovela na rub izumiranja? Ili treba ulagati u mentorstvo adolescenata, jer kroz koju godinu oni će biti uspjeh ili propast ovog društva? Ili su prioritet siromašni studenti, jer investiranjem u njihovo obrazovanje investiramo u poboljšanje standarda društva? Pored toliko kategorija koje su potrebne pažnje, koga tu izabrati i u koju kategoriju investirati sebe?

Odgovor je jednostavan: Investirajte u onu kategoriju prema kojoj imate najveći nivo suosjećanja i empatije! Investirajte u ono što vi lično doživljavate bliskim i bitnim. Jedino na taj način ćete doživljavati vlastiti rad kao refleks svog srca i projekciju svojih razmišljanja. Možda ovaj koncept zvuči trivijalno, ali praksa i navike u društvu govore drugačije. Ljudi često zbog nemogućnosti da artikuliraju svoja osjećanja i odrede šta oni lično doživljavaju vrijednim investiranja svog vremena, novca i brige jednostavno propuštaju priliku za prilikom, i na kraju – nikoga ne pomognu! Tu nit razmišljanja ćete kod ljudi (i sebe) prepoznati po rečenici koja nalikuje ovoj: "Bolje je tih deset maraka dati za ovo, nego li za ono!" Tako deset maraka koje nisu htjeli dati u fond za stipendiranje studenata čuvaju za neko hipotetičko dijete koje gladuje – kada ono naiđe. Naravno, ako ga ne tražiš, teško da će samo "naići", tako da tih deset maraka biva zaboravljeno s vremenom. Čovjek koji zna u šta višak svog novca želi investirati nema ovih nedoumica. On traži i nalazi ljude koji razmišljaju slično, povezuje se s njima i dolazi do onih kojima pomoć treba.

Jedan od faktora koji ljudima otežavaju proces postavljanja ličnih prioriteta kada je u pitanju pomaganje drugima je i populariziranje takvog humanitarnog rada u kojem se kod ljudi manjak suosjećanja i osjećaja odgovornosti prema nekoj problematici pokušava kompenzirati utjerivanjem osjećaja krivice. Sigurno ste i sami jednom bili žrtva ovakve vrste xafsinga, u kojem je osnovna poruka bila: "Kako tvoj novčanik može mirovati dok gledaš ove slike koje svjedoče o jadu i čemeru? Ti si kriv jer ti je lijep život, a nekome drugom težak!" Te poruke postaju s vremenom sve jasnije i direktnije. Mazohizam u humanitarnom radu je potpuno pogrešan pristup – ljude moramo motivirati da pomažu iz suosjećanja, kao pozitivne emocije, a ne iz osjećaja krivice. Potpuno je pogrešno slati ljudima poruku da su oni na neki način krivi što žive u bogatstvu, a neko drugi u siromaštvu. Ljudi se trebaju (samo)odgajati da drugima pomažu iz osjećaja suosjećanja i odgovornosti za druge, a ne iz krivice koju žele sa sebe "sprati" sa nekoliko novčanica ili jednim telefonskim pozivom na humanitarni telefon.

Također, nametanje rangiranja i postojanja konkurencije između društveno korisnih ciljeva u nehomogenom sistemu obaveza i potreba postaje ozbiljan problem u bilo kakvom humanitarnom djelovanju, odnosno bilo kakvom ljudskom djelovanju koje se oslanja na ljudsko suosjećanje. Čak i sami aktivisti pokušavaju da razviju konkurentnost, tako što će jedan problem prikazati superiornijim u odnosu na druge probleme, i svjesno ljudima nameću ideju da angažman na "manjem" problemu direktno šteti rješavanju "većeg" problema (tj. problema koji oni smatraju bitnim). To je shvatanje imala i gospođa sa početka priče – trošenje novca na hranu za vrapce direktno ugrožava potencijalno pomaganje nekog hipotetičkog gladnog djeteta. Osnovna poruka koju ovakav pristup nosi jeste: pomaganje bilo čega drugog osim "glavnog" problema ugrožava njegovo rješavanje, jer sav novac koji se troši na "sporedne" probleme je novac koji se mogao i trebao uložiti u rješavanje "glavnog" problema. Ne mogu se pomagati ugrožene biljne vrste dok ima djece koja boluju od raka, ne može se investirati u pomaganje ovisnicima dok ima gladnih, ne može se razmišljati o pomaganju studenata dok ima beskućnika. Na taj način se dva cilja prikazuju kao međusobno isključiva.

Predstavljanje problema na binaran način (ili si za ili si protiv) je velika nepravda prema ljudima i oslikava neuvažavanje različitih sklonosti ljudi. Ako se angažiraš na rješavanju nekog problema zarad društvene koristi, to ne znači da su ostali problemi više ili manje bitni, ili da biranje jednog problema znači da ti ne mariš za ostale. Svaki čovjek koji nije bolesno egoističan uvažava činjenicu da su problemi gladi, bolesti, izumiranja biljnih i životinjskih vrsta, itd. problemi koji zaslužuju angažman i kojima se treba pozabaviti neko. Ko će to biti ovisi o ličnom nivou razumijevanja problematike i popratnog nivoa empatije. Kada bi se svi fokusirali na jedan problem – npr. glad – koliko bi kategorija ljudi ostalo zaboravljeno? Zbog toga nama trebaju altruisti koji će se baviti različitim pitanjima i koji će biti cijelim srcem u tome! Trebaju nam oni koji će se brinuti o napuštenim penzionerima u svojoj zajednici. Trebaju nam oni koji će tretirati problem nepismenosti u državi. Trebaju nam oni koji će brinuti o bolesnoj djeci. Trebaju nam oni koji će brinuti o životinjskim i biljnim vrstama. Trebaju nam oni koji će praviti savjetovališta za adolescente. Trebaju nam oni koje će pomagati siromašne studente. Trebaju nam oni koji će hraniti životinje u našim naseljima. Trebaju nam oni koji će čistiti korita naših rijeka. Trebaju nam oni koji se bore za ostvarivanja elementarnih ljudskih prava. Ono što nam ne treba su ljudi koji kritikuju, osuđuju i nipodaštavaju tuđi entuzijastičan angažman u nekom radu od društvene koristi, tvrdeći da je bolje da se angažiraju oko "važnijih pitanja".

Tek kada svako odluči raditi na društvenom problemu prema kome ima jaka osjećanja, tada ćemo vidjeti oplemenjivanje karaktera kroz svoj rad i formiranje produktivne zajednice. I zaista je divno vidjeti ljude koji pomažu nekome i imaju entuzijazma pri tome. Bilo da je u pitanju organizacija za pomoć socijalno ugroženim porodicama ili udruženje za oboljele od neke bolesti ili ekspedicija sa ciljem zaštite neke biljne vrste ili fond za stipendiranje studenata – sve su to primjeri plemenitih ciljeva koji se ostvaruju ljudskim zalaganjem i organizacijom.

U zaključku, svako ne treba i ne može da brine o svakome, ali svako treba i može da brine o nekome. O kome ti brineš?

Izvor: islambosna.ba

08.09.2012.

Oslanjanje na išarete kod donošenja odluka

Da li ste čuli nekada izjavu: “Da mi je neki išaret od Allaha, pa da znam da se trebam pokriti/klanjati/postiti!”  Ako je do tebe došla vijest o tome da je navedena radnja farz, zar ti treba drugi išaret?
Pogrešno shvatanje koncepta išareta u islamu mnogim ljudima pravi ozbiljne probleme u životu. Neki muslimani se za donošenje velikih i malih odluka u svom životu oslanjaju na vlastitu interpretaciju pojava oko njih, pri čemu oni u njima vide Božije znakove. Međutim, musliman treba znati da ovo nije islamska metodologija donošenja odluka. Musliman aktivno odlučuje o promjenama u svom životu i ne prepušta se subjektivnoj interpretaciji pojava oko njega kada donosi svoje odluke!Čak i istihara namaz, kao osnovno oružje muslimana prilikom donošenja odluka, predstavlja samo pomoć učvršćivanja odluke nakon što čovjek donese odluku. Istihari mora prethoditi razmišljanje, informisanje, konsultacija sa pametnijim i mudrijim, te biranje odluke koja se čini najboljom. Dakle, izbor i odluka su obaveza vjernika, a vjernik od Allaha samo traži da ga u toj donesenoj odluci učvrsti ako je ona ispravna, a ako je štetna da ga od nje odvrati.
Ljudi koji se oslanjaju na pogrešno shvatanje išareta i njihove uloge prilikom donošenja odluka suočavaju se sa nekoliko problematičnih posljedica.
Najprije, koliko visoko mišljenje o sebi ima osoba koja misli da joj Allah za mnoge njene odluke šalje privatne znakove i upute, pri čemu još podrazumijeva da je ona dovoljno mudra da shvati baš ono što je Allah time htio da joj poruči? Allah je cijelom čovječanstvu poslao jasnu uputu – u Kur’anu i Sunnetu mi možemo naći scenarije koji su slični našim problemima i modelirati svoja rješenja u skladu sa rješenjima iz Kur’ana i Sunneta. Zar je knjiga od preko 600 stranica uz zbirke hadisa u tomovima i tomovima uputa za cijelo čovječanstvo do Sudnjeg dana, osim za pojedince kojima dolaze znakovi privatno? Ako je Allah dao uputu u vidu ajeta ili postoje hadisi koji obrađuju tu tematiku, postoje učeni ljudi koji dodatno objašnjavaju bitnost te tematike u savremenom kontekstu, zar čovjek da zanemari svo to dostupno i transparentno znanje i osloni se na svoju intuiciju?
Drugi problem je to što ljudi koriste išarete kao izgovor. Osoba koja samo “čita znakove” i postupa po njima nema tereta samostalnog donošenja odluka i preuzimanja posljedica loših odluka. Koji god loš potez povukla, to opravdava Allahovom mudrošću, a nikako svojom glupošću i nepromišljenošću.
Treći problem je u tome što je išaret (u ovom kontekstu) u potpunosti subjektivna interpretacija nečega, pri čemu se išaret (gle čuda!) često poklapa sa ličnom preferencijom jedne opcije, a ponekad je u potpunoj suprotnosti sa trezvenom, logičnom i islamski ispravnom odlukom. Tako će recimo momak koga je privukla djevojka koja nikako ne praktikuje vjeru odjednom viđati išarete koji mu govore da treba baš nju da oženi, jer su ga njegova htijenja zaslijepila do te mjere da sada indirektno ili direktno tvrdi da je njegova odluka rezultat “slušanja Allahovih znakova” i da je Allah samim time zadovoljan tom odlukom. Ovo su vrlo opasne stvari i molim Allaha da ne budemo žrtve ovakvih razmišljanja!
Mada bi naizgled bilo lakše živjeti tako što se prepustiš volji slučajnih događaja (uslovno rečeno) koji te prate kroz život, istina je da to otežava život pojedinca, jer odgađa njegovo sazrijevanje. Čovjek kroz samostalno donošenje odluka na osnovu vlastitog iskustva, vlastitih grešaka, vlastite procjene i savjeta učenih sebe odgaja i na taj način sazrijeva. Ako se čovjek prepusti tuđem odlučivanju (u ovom slučaju odluka se prepušta nasumičnim pojavama iz okoline), onda izbjegava aktivno sudjelovanje u oblikovanju svog života. Čovjek u tom slučaju u vlastitom životu ne uzima ulogu vozača, pa čak ni suvozača – on je praktično u gepeku! Uvažavam i to da neki ljudi imaju potrebe za trunkom mistike u svom životu – romantične duše vole vidjeti magične trenutke, čija se srž kosi sa naučnim i racionalnim. Međutim, istina je da je ova vjere dovoljno magična i bez naših umišljanja. Kad samo zamislite da je ova vjera krenula iz jedne kuće, a sada je sjeme te poruke razasuto u svaki ćošak svijeta! Zato, djelujmo u skladu sa znanjem, vagajmo vjerom naše odluke i mnogo dovimo, pa će nam Allah u stvarnosti podariti očaravajuće znakove Svoje milosti.

07.09.2012.

Najdraži gost – dio 2: Ramazan u Bosni

Vjerovatno ne postoji musliman na licu Zemlje koji Ramazan ne bi volio provesti u jednom od dva odabrana grada – Mekki ili Medini. Međutim, za nas koji Bogu na tlo licima padamo na ove nepune 52 hiljade kvadratnih kilometara bosanskohercegovačkog tla, Ramazani nisu bez svojih čari i posebnosti. Čak štoviše, prepustimo se toj atmosferi, koja je baš po našoj mjeri! Ipak, zar nije u Kur’anu rečeno: “One koji na ovome svijetu dobra djela budu činili čeka nagrada, a Allahova zemlja je prostrana; …”  [39. sura: Skupovi, 10. ajet]

Običaji u Bosni

Toliko lijepih emocija i promjena dolazi sa Ramazanom, da je čovjeku žao što ne traje duže. Mjesec dana je prekratko, a čovjek se tako lako navikne na lijepe stvari. Atmosfera u društvu je drugačija, ali nije samo ona dukčija – drugačija je i ona mikroatmosfera koja se nadvija nad našim srcima.

U Bosni postoji mnogo običaja koji krase ovaj blagoslovljeni mjesec. Jedan od najraširenijih je ukrašavanje munara džamija kandiljima. Munara je visoki toranj džamije, a kandiljima zovemo mnogobrojne sijalice kojima se munara okiti. Kada se kandilji na munari upale, to je znak da je nastupio akšam, molitva nakon zalaska sunca, i da se post prekida.

U mojoj mahali, kao i u većini mahala u Bosni, nekoliko minuta prije nego se kandilji upale, ulica se načička djecom koja čekaju da munara postane svjetlucava. Mali stomačići krče, a minuta je kao godina. Obično postoji jedan hot-spot u mahali gdje se džamija dobro vidi, pa se sva djeca skupe tu. A kada neko primijeti kandilje, mala loptica djece prosto eksplodira na sve strane i svako potrči svojoj kući vičući: “Kandilji!” Čovjek bi rekao da ljepše vijesti nikad u životu nisu čuli!

Sjećam se kako smo postili kao djeca. Inače, djeca nisu obavezna da poste, što ne znači da ne žele i da neće pokušati! Ali kao dijete ne možeš izdržati da cijeli dan ne jedeš ili barem popiješ čašu vode, pa su naše majke izmislile nešto što se zove našivanje. Našivanje bi otprilike značilo da postimo par sati, pa kad “prigusti”, onda jedemo i napijemo se, pa opet nastavljamo svoj “post”. Najponosniji smo bili kada bismo samo jednom našili, a kriza gladi i žeđi je obično dolazila popodne, kada je bilo vrijeme ručku.

Pored neformalnih običaja, postoje i oni koji su dio vjerske tradicije. Najprije, to je poznati teravih namaz, ili kako ga odmilja zovu – teravija. Klanja se u večernjim satima. Pošto je Ramazan mjesec jačanja naše veze sa Gospodarom, tako se sve vrste dobrih dijela intenziviraju u cilju povećanja ljubavi između nas i Milostivog. Zbog toga teravija traje duže nego ostali namazi (molitve) i dobrovoljan je. U Bosni postoji izraz “razvukao k’o teraviju”, i koristi se kada se želi ukazati nekome na dužinu trajanja nekog govora, pripovijedanja ili predavanja. Ali dužina trajanja teravije uglavnom ne smeta ljudima koji na nju dolaze. Budimo iskreni – da idemo na ljetovanje na Maldive i trebamo čekati vizu u redu satima, kome bi to smetalo? Pa kako onda da čovjeku smeta da u prelijepim, svježim ljetnim noćima stoji i sluša učenje Kur’ana i sjeća se Stvoritelja? U srcu uvijek ima prostora za intiman dijalog sa Onim Koji je našu dušu smjestio u stomake naših majki. U jednom trenutku je ta grudvica mesa dobila narav, karakter; prestala je biti puka hrpica ćelija. Zar da ta, nekada puka hrpica ćelija, bude nezahvalna Onome Koji ju je otisnuo od tog nivoa, zar da Ga se ne sjeti barem na mjesec dana?

Teravije doživljavam na drugačiji način kako sam došla u Sarajevo. Ovdje ima više izbora. Ima različitosti. Ima više ljudi, više gužve, više djece. Jedna od najljepših stvari je klanjati teraviju u džamiji koja ima vanjski prostor za klanjanje. Stojiš u namazu i osjetiš vjetar kako prolazi između zbijenih redova lijepo obučenih ljudi. Zvuk Kur’ana koji dopire iz unutrašnosti džamije miluje uši i hrani dušu. Tako – stojiš i slušaš šuštanje lišća na drveću u haremu džamije. Stojiš i – odjednom doleti ogroman skakavac na tebe! :)  To mi se desilo jednu noć, htjela sam da vrištim i trčim kao malodobno dijete, ali ne smijem. U namazu se ne smije micati ni pričati. On me je gledao svojim ogromnim zelenim očima i klepetao je na način svojstven ovoj zelenoj gospodi. Onaj jezivi klepet krila od nogice. Sjetila sam se da se može u namazu jednom rukom otkloniti smetnja, pa sam iskoristila svoju desnu ruku da skakavca “motivišem” da nađe drugo prebivalište. Nažalost, on je samo prešao na drugu žrtvu, djevojku koja je stajala do mene, pa se nadam da mi nije uzela za zlo.

Ramazan je među entuzijastima poznat i kao mjesec Kur’ana. U Ramazanu je objavljen Kur’an, poznat kao sveta knjiga muslimana, ali manje poznat kao odličan vodič kroz život, bez obzira na vrijeme i područje življenja. Nisam još naišla na životni problem, a da rješenje nisam našla u Kur’anu ili djelima čovjeka koji je bio manifestacija svih ideja Kur’ana – poslanika Muhammeda. Ljudi su proveli decenije pišući knjige o samopomoći i o tome kako da čovjek unaprijedi svoj život, a nijedna knjiga neće prevazići univerzalnu uputu Kur’ana. Opseg tema koje pokriva me je uvijek oduševljavao: odgoj, odnos među supružnicima, odnos prema roditeljima, bankarstvo, nasljeđivanje, embriologija, trgovina, pravo, opis života poslije smrti, historijske činjenice, medicina,… Za ovakvu knjigu, mjesec dana je malo, ali ipak se muslimani trude da se s njom što više druže u mjesecu Ramazanu. Zbog toga se organizuju mukabele – skupovi na kojima se uči Kur’an. U Bosni to izgleda otprilike ovako: odredi se tačno mjesto (obično džamija) i vrijeme, te se svaki dan u to isto vrijeme uči po jedan džuz (nekih 20 stranica) Kur’ana. Kur’an naglas uče hafizi (ljudi koji znaju napamet cijeli Kur’an) ili oni koji su vješti u učenju Kur’ana, a posjetioci prate učenje gledanjem u pisani tekst. Za ljude koji ne koriste aktivno blagodati moderne tehnologije, ovo je možda jedina prilika da čuju učenje Kur’ana uživo. Također, to je prelijepa prilika za druženje.

Zar bi Ramazan bio Ramazan bez somuna? To bi bilo kao Bosna bez ćevapa! Somuni uživaju status autohtonog ramazanskog jela, te im se pridaje posebna pažnja. Uvijek iz peći na drva i uvijek obilato posuti ćurekotom. Međutim, u mom kraju postoji jedan kuriozitet – mi nemamo somune, već takozvane “patke”. To postoji samo u mom kraju. Patke su u suštini izduženi somuni sa dva “kljuna”, koji se prave po posebnom, stoljećima čuvanom, receptu. Drugačije su od somuna i prave se samo za vrijeme Ramazana.

Od hrane je još karakteristična pojava hurmi. Hurme su preporučena hrana za prekidanje posta. Prije su u prodaji bile samo neke sitne hurme, presuhe, skoro kao drvo. Zbog velike potražnje, hurme su počele da se uvoze iz Irana, a ponekad koji paket zaluta i iz Saudijske Arabije, Egipta ili Turske. Ramazan je mjesec kada hurmi ima svugdje, a poslije Ramazana se rasprodaju zalihe i onda ostatak godine provedemo tražeći tu malu voćku po egzotičnim radnjama; potraga vrijedi, jer svakim zalogajem se sjetimo neke priče o davnom vremenu kada je živio poslanik Muhammed, priče u kojoj se spominje ova plemenita voćka. Jedan od njegovih savjeta koji je preživio 1400 godina je i taj da obilato milostinju dajemo, pa makar ne bili u stanju dati ništa više od jedne hurme. A kada otvorimo frižider kako bi uzeli hurmu iz posude i vidimo toliko hrane u njemu, zaista je za promišljanje koliko milostinje ne napušta našu kuću. Zbog toga je Ramazan mjesec kada i oni najkruće ruke odluče da izdvoje iz svoga imetka, mekšajući tako svoje srce. To je još jedna od čari Ramazana – u ovom mjesecu se ljudi više međusobno pomažu i češće se sjete onih koji su u manje zavidnom finansijskom položaju od njih samih.

Mada je, sa aspekta hrane, glavna ideja Ramazana da se čovjek emocionalno distancira od hrane, nažalost, često se desi upravo suprotno. Ljudi po cijeli dan provedu razmišljajući šta će navečer jesti, i onda naprave ogromne količine hrane, kao da očekuju dvadeset ljudi u gostima. Naravno, to rezultira prejedanjem i bacanjem hrane, što je islamom zabranjeno. Zbog toga je bitno da čovjek shvati smisao Ramazana, barem sa aspekta primarnih potreba, te da nauči da sebe kontroliše kada je hrana u pitanju. Kome nedostaje samodiscipline, Ramazan je odlična prilika da se to stekne! A kada se čovjek ne zamara hranom, odjednom se oslobodi toliko vremena i čovjek može uraditi više stvari!

I dlan o dlan – proći će Ramazan. Proći će teravije, mukabele, somuni. I onda će ostati samo jedna želja – da poživimo barem još jednu godinu, pa da opet doživimo taj mjesec dana duhovnog rahatluka.

06.09.2012.

Odsustvo nelagode u svakodnevnici kao poseban oblik Allahove milosti

“i daje vam svega onoga što od Njega išćete, i ako biste Allahove blagodati brojali, ne biste ih nabrojali. – Čovjek je, uistinu, nepravedan i nezahvalan.” [14:34]

Ovaj ajet nas uvijek iznova podsjeti kako mnoge blagodati u životu ili ne vidimo, ili ih zanemarimo, ili shvatimo njihov značaj tek kada nestanu iz našeg života ili se umanje. Ono što povećava težinu ovog ajeta jeste činjenica da, mada je u prijevodu naveden izraz “Allahove blagodati”, gramatički je korištena jednina – “Allahova blagodat”, čime se ukazuje na to da kada bi pokušali sve aspekte jedne jedine Allahove blagodati nabrojati, ne bi uspjeli u tome. Milostiv li je naš Gospodar.

Kada razmišljamo o Allahovim blagodatima, prvo što na um padne su neke krupne životne stvari: blagodat vjerovanja, blagodat zdravlja, blagodat porodice, itd. Međutim, ovdje želim skrenuti pažnju na pojedine aspekte naše svakodnevnice koji su sami po sebi blagodat, ali ih rijetko primjećujemo. Allah je mnoge stvarima koje čine naš svakodnevni život učinio ugodnim za nas. U stvarima koje su naše biološke potrebe je dao lahkoću, i nema stvari koja je dio svakodnevne rutine a da uzrokuje nelagodu.

“Mi smo sinove Ademove, doista, odlikovali; dali smo im da kopnom i morem putuju, i opskrbili ih ukusnim jelima, i dali im velike prednosti nad mnogima koje smo stvorili.” [17:70]  Kroz nekoliko Kur’anskih ajeta Allah ističe ukusnu hranu kao vid Njegove blagodati prema ljudima. Za svoju prehranu mi koristimo različite vrste hrane, a na raspolaganju su nam i začini, kojima dodatno poboljšavamo okus hrane. Nama hrana treba da bi preživjeli, ali je iz Allahove milosti što nam je u njoj dao užitak i učinio je raznovrsnom. Kako bi bilo da nas je Allah učinio takvima da je naša primarna ishrana trava? Ili kora drveća? Jeli bismo da zadovoljimo potrebu, ali ne bi osjetili slasti u tome. Pored toga, od Allahove milosti je što osjećamo zadovoljstvo dok jedemo, a sam proces nam ne donosi nelagodu. Kako bi bilo da smo kao muhe, pa da moramo najprije “povratiti” želučanu kiselinu na svoju hranu, kako bi djelimično provarili hranu, pa da je tek onda možemo jesti? Ili da smo kao ptice koda hrane svoje mlade – nakon što pojedu hranu, djelimično je svare i povrate iz želuca, kako bi njome hranili svoju djecu? Zamislite nelagode višestrukog dnevnog povraćanja radi zadovoljavanja potrebe gladi? 

U našem jeziku postoji izraz koji se koristi kada neko želi obaviti prirodnu nuždu – “idem da se olakšam”. Taj izraz vjerno opisuje činjenicu da čak i prilikom odstranjivanja višaka iz našeg tijela mi osjećamo olakšanje. Fiziološke potrebe i odgovaranje na njih su naša svakodnevnica, ali je iz Allahove milosti što ih nije učinio neugodnim po nas i što nam njihovo vršenje ne nanosi bol. Ovo ljudi najbolje spoznaju kada obole od upale urinarnog trakta ili neke bolesti probavnog sistema, pa im vršenje nužde postane jako bolno ili barem neugodno. Također, iz Allahove milosti je što u zdravom stanju imamo kontrolu nad izbacivanjem svojih višaka, jer u prirodi imamo primjer u pticama, koje nemaju kontrole nad svojim organima za izbacivanje izmeta, nego ga nekontrolisano izbacuju kada se “rezervoar” napuni. Zamislite da se naše debelo crijevo i mokraćni mjehur nekontrolisano prazne?

Još jedna Allahova blagodat koju je dao kao posebnu privilegiju unutar bračne zajednice je intimnost između supružnika. Pored toga što je u ljude usadio nagon za produžavanje vrste, On je njegovo zadovoljavanje ljudima učinio prijatnim iskustvom za oba supružnik. Da je Allah htio, to je moglo biti potpuno drugačije. Primjer za to imamo u jednoj nama bliskoj životinji – mački. Allah je i ženskoj i muškoj jedinki ove vrste usadio nagon za razmnožavanje, ali je za ženku sam odnos izuzetno bolan. Muški spolni ud je prekriven malim čvrstim kukama – udicama, napravljenim od keratina (materija od koje su napravljeni nokti), koje grebu i oštećuju tkivo u toku odnosa. Mada ovo ima svoju biološku funkciju (pospješivanje ovulacije i odstranjivanje genetskog materijala potencijalne konkurencije), ipak je proces nasilan i bolan. Allah je mački dao nagon, ali je zadovoljavanje tog nagona za nju bolno. 

Ovo su samo neki od primjera odsustva nelagode u svakodnevnim radnjama ljudskog roda kroz perspektivu alternativnih rješenja koja srećemo u prirodi. Ipak, bez sumnje, Allahova rješenja jesu najbolja rješenja, tako da navedene pojave kod pojedinih životinjskih vrsta su dio složenog i dobro uređenog sistema koji se zove životinjski organizam. Bitno je napomenuti da samo Allah zna u kojoj mjeri su ove pojave neugodne samim životinjama, a navedene su samo radi ilustracije scenarija u kojima bi mi morali, iz trenutne perspektive, da prihvatimo alternativne načine zadovoljavanja nekih potreba našeg organizma. Razmišljanje o ovim stvarima potiče nas na to da Allahu budemo zahvalni na blagodati mnogobrojnih dana koji su prošli bez ikakve fizičke boli i najmanje fizičke nelagode. Ako ovo samo po sebi nije dovoljno svjedočanstvo o Allahovoj milosti, podsjetimo se i toga da Allah, pored toga što nam je svakodnevnu biološku rutinu učinio bezbolnom, za svaku nelagodu i bol nam prašta grijehe.
Ebu Hurejre i Ebu Se’id el-Hudri r.a. prenose hadis u kojem stoji da je Poslanik s.a.w.s., rekao: „Neće jednog muslimana snaći umor, niti bolest, niti briga, niti tuga, niti uvreda, niti briga, niti trn koji će ga ubosti a da mu Allah dž.š., zbog toga neće oprostiti neki grijeh!“ (Muttefekun ‘alejh)

Pa zar Njemu najbolje ne dolikuju imena Er-Rahman i Er-Rahim?

05.09.2012.

Obući ću bijelu haljinu i doći će kolima po mene

Desi li vam se ikada da se zaibretite nad ljudskim bićem? Kako je samo njegov razum lako prevariti! Kraj njega i kroz njega prolaze godine, ali on to ne primjećuje. Njemu je samo blisko – danas. Tek kad u sjećanju prizove neki događaj, onda kaže – to je bilo prije toliko i toliko. Zna da je star, ali nije starenje primijetio. Zna da je mnogo godina nanizano na njegovom životnom koncu, ali kao da ih nije vidio. I koliko god godina imao – nikad sa sobom ne sjedne pa popriča da se jednom valja seliti, da se valja sa tijelom svojim rastati. Smrt je najprirodnija pojava, koja je vjeran pratioc ljudskog roda od njihovih početaka. I mada je prisutna hiljadama godina, nikada se ljudi na smrt neće naviknuti.

Što više stariš, to se pomijera granica za koju kažeš da je neko umro mlad. Kada imaš četrdeset godina, onda kažeš: “Umro mlad momak, imao svega trideset godina.” Kada pređeš pedesetu, onda kažeš: “Umro mlad čovjek, jedva da je četrdeset godina imao.” A kada zagrabiš duboko u šezdesetu, onda kažeš: “Umro mlad, nije imao ni pedeset godina kako treba.”

Kada se ljudi sjećaju nekoga od svojih umrlih, često kažu: “Prerano nas je napustio.” Ali to nije istinita tvrdnja. Ili, da budem malo direktnija – to je laž. Jer ljudi nas ne mogu prerano ili prekasno napustiti – oni nas napuštaju tačno na vrijeme! Oni idu kada im je propisano da idu, ni milisekunde prije ili poslije. Ali to ti je obmana statistike – i mi se skriveno ili otvoreno nadamo da ćemo biti od one statističke većine koja će doživjeti da vidi svoje unuke, i pri tome svjesno zanemarujemo činjenicu da uistinu nije bitno koje godine doživi većina ljudi, već koje godine ćemo mi doživjeti. Da svi ljudi na svijetu dožive stotu, a da tvoj život završi u tridesetoj – pa zar ti njihova starost išta znači? 

I sama često mislim: “Ima vremena, dug je život.” Ali – ima li vremena, zaista? U srednjoj školi smo jednog poznanika, prijatelja otpratili. Na drugoj godini fakulteta kolegici je klanjana dženaza. Na četvrtoj godini kolega je završio u komi. Prije par sedmica kolega penjač se utopio usred Sarajeva. Moji vršnjaci, pa odoše. Nisu prerano otišli, otišli su kad im je bilo vrijeme. I kad se njih sjetim, ne mogu a da ne pomislim da li i mene danas čeka neki neoprezan vozač, ili malo sapunice na podu u kupatilu, ili neki manijak u tramvaju, ili će me moje vlastito srce izdati.

A kad počneš pričati o smrti, ljudi često kažu: “De, pusti se crnjaka, daj neku veseliju temu.” A veselje te može i zaobići, za razliku od smrti. Nikoga smrt nije zaobišla. I onda kada pričaš ili misliš o njoj – pitaš se da li si spreman na to iskustvo i sve što sa sobom povlači? Rijetki su oni kojima je odgovor bio potvrdan. Pa sjedneš onda, pa opet razmisliš šta te čeka u tim trenucima smrti i trenucima poslije. Odvajaće se tvoja duša od tvog tijela, i taj proces će vjerovatno biti bolan. Taj trenutak definiše šta je od tebe uistinu bilo “ti”, a šta je bilo “samo prijevoz”. Tijelo, koje ti je toliko značilo u životu – ostade bez kontrole. Ljudi će ga uzeti, nad njim vikati, plakati, ali džaba plaču nad njim, kad ti nisi u njemu. Ti si negdje drugo, a tvoja ambalaža je ostala sa ljudima. Poleći će te na stol, i čestite osobe će te oprati. Ali nema više u tijelu išta da se stidi što je obnaženo pred drugim ljudima. A onda će te obući u bijelu haljinu i kolima će doći po tebe. Spustiće te u zemlju i pokriti njome, ali nema više u tijelu išta da se guši pod teretom zemlje. Prazno. I dan po dan, struhnut će i postati zemlja.

Znajte da sjećanje na smrt deprimira samo dvije vrste ljudi: one koji ne vide svoj život sadržajnim, pa se nadaju da će popuniti sadržaj u nadolazećim godinama, i one koji nisu još uvijek došli do odgovora na pitanje ‘šta biva sa čovjekom kada umre’ ili u odgovor koji zagovaraju nisu ubijeđeni. Jer čovjek koji ne žali za onim prije smrti i zna kako se stvari odvijaju poslije smrti, taj čovjek se miri sa činjenicom da je selidba neodgodiva, pa kad god došla! Zato je potrebno da svaki čovjek barem jednom u životu sjedne sa sobom i iskreno popriča, pa se priupita:

Da li sam zaista živio kako treba ili sve ove godine čekam da mi život počne?

Da li sam došao do odgovora šta se dešava nakon moje biološke smrti?

04.09.2012.

Najdraži gost

Gost
Ako imate posebnu osobu u svom životu, nekoga koga rijetko viđate a srce ga stalno priželjkuje, onda razumijete osjećaje muslimana koji čeka Ramazan. Ramazan se očekuje s nestrpljenjem! Kako i ne bi – on je dragi gost naših srca, naših umova, naših želudaca, naših kuća. U Ramazanu je sve drugačije – musliman je savladan osjećajem ugodnosti i topline. Da čovjek može ne spavati tako dugo, mjesec dana bi proveo budan družeći se sa svojim gostom, čije društvo nevjerovatno prija. Jer on brzo ode! Prebrzo. A kada je tu, koju god sferu čovjekovog života dotakne, oplemeni je. Zato se treba potruditi i provesti svoga gosta svugdje – ugostiti ga za svojim porodičnim stolom, odvesti ga u mahalsku džamiju, povesti ga na radno mjesto, pokazati mu puteve svojih razmišljanja, ali i dati mu ključeve onih malih zaključanih sanduka koje krijemo u svojim grudima. Zar nije lijepo imati gosta od kojeg možeš očekivati samo dobro?

Post, a ne gladovanje
Ako pitate ljude koja im je prva asocijacija na riječ “Ramazan”, mnogi će reći da je to post. Ako ih potom pitate šta je muslimanski post, uzvratit će da je to cjelodnevno gladovanje. Međutim, to bi bila površna interpretacija onoga što se uistinu dešava za vrijeme Ramazana. Da je ramazanski post samo gladovanje, ne bi Poslanik Muhammed a.s. rekao: “Ko ne ostavi ružan govor i loše djelo, Allahu ne treba njegovo gladovanje i žednjenje.”

Istina, glavna odlika Ramazana jeste ramazanski post. Definicija forme posta bi bila: suzdržavanje od vode, pića i tjelesnog uživanja od izlaska do zalaska sunca. Ovo bi bio opis fizičkih ograničenja u toku dana posta. Međutim, implikacije na zdravstveno, duhovno, kognitivno i emocionalno stanje postača su daleko dublje i značajnije. Kroz post čovjek može da osjeti puni kapacitet svojih osjetila, kako bioloških, tako i onih duhovnih i socijalnih.

Dva djeteta
Zamislite da vam kažem da jedna majka ima dva djeteta. Recimo, neka su to dva sina srednjoškolca. Majka iz naše priče jednom sinu stalno ugađa – svakodnevno mu pravi hranu koju on voli, sprema kolače kojima se on raduje, daje mu neskroman džeparac, kupuje odjeću kada god on to poželi, i štedi da mu kupi automobil kada navrši dovoljan broj godina. Drugi sin, međutim, nije te sreće – on jede ako šta ostane iza brata, kolače nekada okusi, a i tada mu majka viče “Ostavi, to je za tvog brata!”, džeparac ne prima uz objašnjenje da se nema dovoljno novca, odjeća koju ima je ona koju njegov brat više ne želi ili je preraste, a pitanje kupovine automobila nikada nije ni pokrenuto. Kada ih vidite, prvi sin je ugojen i razmažen, a drugi sin je mršav i zapušten. Što biste mislili o ovoj majci? Mislite li da je pravedna?
Ako ste pomislili da je ova majka nepravedna i gruba, podsjetimo se da svako od nas ima svoja “dva djeteta”! To su naše tijelo i naša duša, i mi smo odgovorni za njih. Tijelo ima svoje potrebe, i mi smo ih itekako svjesni i reagujemo na njih. Mislite li da duša nema svoje potrebe? Mislite li da nju ne treba svakodnevno hraniti? Budimo iskreni – da li mi izgladnjujemo dušu kako bi obilato hranili tijelo? Da li naša duša “nosi pocijepanu odjeću”, dok s druge strane sate i sate provodimo tragajući za najljepšim i najprikladnijim krpicama kojima bi ukrasili tijelo? Da li se družimo sa svojom dušom koliko se družimo sa ogledalom? Da li osjetimo duhovne gripe kao što osjetimo sezonske viroze?

Svrha izbjegavanja jela i pića u toku ramazanskog posta je da i našem “zaboravljenom djetetu” damo priliku da se nahrani koliko ono želi, i to hrane koja njemu odgovara. Ako se hrana za naše tijelo – materijalni dio našeg bića, nalazi u materijalnom svijetu, onda to ne može ujedno biti i hrana za drugu – duhovnu komponentu našeg bića. Zato se u Ramazanu muslimani okreću duhovnoj hrani – Kur’anu, Allahovom govoru koji je utjeha, podrška i uputstvo za život ljudima više od 1400 godina. Čitanje Kur’ana smiruje um i srce, odvraća od  svakodnevnih problema i daje nezamjenjiv materijal za razmišljanje. Njegova melodičnost, ritmičnost i prirodnost su izvor duhovnog i intelektualnog osvježenja za ljude koji ga slušaju, čak i ako ga ne razumiju.

Iznenadili bi s
e koliko je Kur’an dopadljiv. Dokaz njegove privlačnosti možete naći ispred Begove džamije u Sarajevu, svakog Ramazana, oko podneva. Tada počinje čitanje Kur’ana koje traje nekih sat vremena. Vani je stavljen razglas, a zvuk je dovoljno diskretan da jedva prelazi granice džamijskog dvorišta. Dvorište je okruženo kamenim zidovima koji imaju otvore – prozore, i na kojima se obično odmaraju umiljate mačke koje borave u okolini džamije. Kada počne učenje Kur’ana, zvuk dopre i do najprometnije ulice u starom dijelu grada, ulice koja je tik uz džamiju. Odjednom, ljudi se počinju skupljati. Prozori na bedemima oko dvorišta postanu načičkani ljudima, kako Bosancima, tako i turistima. Neki se zadrže kratko, tek toliko da vide prizor u dvorištu džamije. Neki se zadrže malo duže, ali osjećaju nelagodu što stoje na ulici, pa nastave svojim putem. A neki ostanu na prozoru cijeli sat vremena. Turisti su obično i malo smjeliji, pa uđu, nađu sebi mjesto u džamijskom dvorištu i presjede u sjeni lipa dok čitanje Kur’ana ne završi. Nekada djevojke ili mladići koji sjede na sofama pozovu ih da sjednu s njima. Kada pitate turiste šta ih je navelo da sat vremena provedu u nepoznatom gradu na jednom mjestu, slušajući recitaciju na nepoznatom jeziku, obično dobijete jednu poruku, zapakovanu u različite ambalaže: “Lijepo je. Budi osjećaj smirenosti i lagodnosti.”

Zdravlje, zajednica
Pored duhovne dobrobiti, post ima uticaja i na dobrobit našeg zdravlja. Bitnost ove forme posta je priznata i u savremenoj medicini, gdje se naziva “terapijsko gladovanje”. Postom dajemo priliku svome tijelu i probavnom traktu da se odmore, da izbace dio biološkog otpada koji se nakupio u toku godine, te dajemo priliku želucu da se smanji na veličinu koja je za njega normalna i koja će nam pomoći da jedemo umjereno. Također, bitno je primijetiti da post traje dovoljno dugo (mjesec dana) da bi pomenute promjene mogle imati trajnije efekte, te da bi se stekla navika.

A kada glad sveže nelagodno težak čvor u našim želucima, kako se ne sjetiti ljudi koji žive u našoj zajednici, možda i našem neposrednom komšiluku, a koji su češće gladni nego siti? Kako da se čovjek ne sjeti starih ljudi koje su djeca napustila ili koji djece ni nemaju, pa su sami i nezbrinuti kada im je briga i pažnja najviše potrebna? Što je sa siromašnim porodicama koje žive na rubu egzistencije? Pa i našim vršnjacima – uvijek se sjetim jedne situacije kad sam se mnogo brinula o ispitu, da li ću ga položiti ili ne. To mi je bila glavna briga i stalno sam o tome mislila. A onda sam vidjela apel za pomoć jednom mladiću koji je bio moj vršnjak. Živio je u ratom razrušenom selu čija cjelokupna populacija broji šest ljudi, bez struje, uređenog vodovodnog i kanalizacijskog sistema, u kući koja je više podsjećala na razrušenu šupu. Kako drugačije u 21. stoljeću percipirati jedan improvizovani objekat od skupljene cigle i drveta sa obiljem rupa u zidovima, bez pravih vrata, bez osnovnog pokućstva? Živio je on tako tu sa bratom i roditeljima, na vrhu brda koje je udaljeno pola sata hoda od prvih znakova civilizacije. Dok je moja želja bila da budem korak bliže diplomi, njegova želja je bila da ima osnovne alate za obradu zemlje i košenje sijena, kao i kravu, kako bi mogao sebi i svojim ostarjelim roditeljima priuštiti egzistenciju u napuštenom selu. Čovjek se ne treba osjećati krivim zato što on ima materijalne blagodati a neko drugi nema. Allah je taj koji nam je svima dao različitu materijalnu situaciju. Ali ono što čovjek treba osjećati jeste težak emanet tog bogatstva i svoju ličnu obavezu da u svome bogatstvu prepozna tuđe pravo – tuđi udio! Također, bitno je osjetiti i izraziti zahvalnost na stvarima koje mi smatramo “normalnim” i koje se “podrazumijevaju”, a koje su daleko od toga, i koje će neko cijeli život sanjati a nikada neće to postići. I budimo iskreni prema sebi – sve što imamo od materijalnih dobara, nismo to zaslužili. To je jedan obilan i velikodušan Allahov poklon nama, koji nas samo može postiditi. Kao što nas postide oni gosti koje ujedno i rado i nerado primamo, jer svaki put kada dođu donesu nam prelijepe stvari koje sebi nikad ne bi mogli priuštiti, pa se radujemo luksuznim poklonima, ali nas je stid jer znamo da na njihove poklone nikad nećemo moći uzvratiti istom mjerom. A kako tek da nas ne bude stid pred Allahom, koji nam daje zdravlje, i koji nam daje porodice, i koji nam daje domove i čini nas sretnim u njima? Zato, ne treba se osjećati krivim što čovjek ima – treba biti zahvalan i stalno izražavati tu zahvalnost, ali ujedno treba i prihvatiti odgovornost pomaganja ljudi koji su u našoj blizini a kojima je potrebna naša pomoć.

I na kraju – zašto?
Zašto se radujemo Ramazanu? Pa kako da se čovjek ne raduje kada mu je svake godine data jedinstvena prilika da provede vrijeme sa svojim Gospodarom, ali i sa sobom! Da se fokusira na one detalje koje u svom životu treba promijeniti i da napuni svoje emocionalne baterije kako bi te stvari uspješno promijenio! Zamislite da svake godine imate mjesec dana da se posvetite sebi i svome mentalnom zdravlju – zar se tome ne biste radovali? Zar ne biste učinili neophodne pripreme da to vrijeme produktivno iskoristite? Islam prepoznaje čovjekovu potrebu za “proljetnim čišćenjem” sebe, svog organizma, emocija, misli i težnji, čišćenjem života od negativnosti i prepreka koje sputavaju čovjekov razvoj u stabilno i zdravo ljudsko biće. U Ramazanu baždarimo svoj moralni kompas i tražimo granice potencijala dobrote u sebi. Zašto se radujemo Ramazanu? Jer u njemu budemo bolji ljudi i korak bliže osobi kakva želimo biti u ostatku godine!

03.09.2012.

Konkurs za popunu radnog mjesta: muž – 1 izvršilac

Poseban trenutak u životu mlade žene je kada shvati da je spremna za udaju. Tada shvati da je spremna da s nekim provede cijeli život, da rađa djecu, da odlučuje o životnim pitanjima udvoje. To je bitna tačka spoznaje vlastitog emocionalnog i fizičkog sazrijevanja.

Za muslimanku, taj trenutak je početak jednog zanimljivog puta pronalaska odgovarajućeg supružnika. Za većinu muslimanki u sekularnim sredinama, odgovornosti pronalaska i izbora bračnog druga su prepuštene njima samima, što pored brojnih prednosti nosi i brojne izazove. Za one kojima je stalo da se drže granica i sloboda datih vjerom, kada je u pitanju upoznavanje radi braka, dobro znaju s kakvim se sve izazovima susreću. Ali ono što je za muslimanku jako bitno odmah u početku svog traganja za mužem raščistiti sa sobom je sljedeće: Tražim muža u ime Allaha! Tražim nekoga za koga ću se udati, a ne nekoga čijim ću društvom da popunim par mjeseci dok ne naiđe ‘onaj pravi’.

Ukoliko ovo raščistite sa sobom na vrijeme, nećete imati problema sa trošenjem vremena na neadekvatne kandidate. I također – nećete trošiti vrijeme na nebitna pitanja i nebitna mjerila. Zar je bitno što volite iste knjige ako su vam pogledi na bračni život potpuno različiti? Vama je na prvom mjestu Allahovo zadovoljstvo, i nećete dopustiti da griješenjem kroz ‘ubijanje vremena’ sa nepodobnim kandidatima ugrozite svoj odnos sa Gospodarom i da možda rezultate tog griješenja osjetite u svom bračnom životu.

Nakon što odlučite da raspišete Konkurs za popunu radnog mjesta: muž – 1 izvršilac, počet će da pristižu prijave i da se javljaju kandidati. Ako je za jedan običan posao trgovca potrebno imati dobre kvalifikacije i dati temeljit intervju, zar mislite da je za radno mjesto muža potreban samo lijep osmijeh i šarmantan govor? Imajte na umu: muž je osoba s kojom ćete, ukoliko sve prođe dobro, biti vječno! Ako ne vidite da s tom osobom možete zaraditi vječnost u Džennetu – ta osoba jednostavno nije saputnik kojeg želite na svom životnom putu.

Najbolji savjet koji sam ikada primila po ovom pitanju je da stvari koje su tebi bitne trebaš pitati odmah. Kada ovo savjetujem djevojkama, obično naiđem na skepticizam:  “Poznajem ga sedam dana, pa kako da ga odmah pitam direktno neke stvari?” Ali ukoliko bolje razmislimo – za muslimanku je ovo jedino prihvatljivo i logično rješenje, iz više razloga:
– Direktna priča o braku će odbiti samo one mladiće koji ustvari ne traže brak, već zabavu i romansu. Takvima je bitno da imaju s kime razmjenjivati SMS-ove i izaći povremeno, a brak kad dođe – dođe. Naravno, neozbiljno i neodgovorno odnošenje prema vjerom dozvoljenom periodu upoznavanja za brak je nešto što sebi muslimanka ne bi trebala dopustiti, tako da je u njenoj najboljoj koristi da, ukoliko naiđe na ovakvog kandidata, sve pregovore s njim završi čim prije.
– Direktno proporcionalno: kandidati neženje ozbiljnije doživljavaju djevojke koje pričaju o njihovom poznanstvu kroz potencijal braka, nego djevojke koje pričaju o svemu drugom osim o tome.
– Ukoliko je u pitanju osoba koju kratko poznaješ, lakše je pričati objektivno o bitnim stvarima kada postoji emocionalna distanca, nego kad vrijeme prođe i javi se zaljubljenost.
– Ukoliko je namjera isključivo brak u ime Allaha, zar kompatibilnost u pogledima braka, porodice i zajedničkog života nisu ono što bi prvo trebali ispitati?

Ranije je navedeno da je od ključne važnosti odmah pitati sva bitna pitanja, međutim – koja su to pitanja bitna? Šta ljudi doživljavaju bitnim se razlikuje od osobe do osobe. Grubo rečeno – bitno je sve ono što bi moglo dovesti u pitanje sklapanje ili održavanje braka. U svakom slučaju, ovo su neka od pitanja koja bi djevojka trebala razmotriti sa svojim udvaračem (redoslijed je nasumičan):

1. Kada se namjerava ženiti.
Ukoliko ga pitaš da li se namjerava ženiti, odgovor će uglavnom biti potvrdan. Međutim, on možda namjerava da se ženi tek za tri godine, kada završi fakultet ili neke druge obaveze. Ili možda smatra da je potrebno dvije godine poznanstva prije nego se odluči na brak sa djevojkom. Imajte na umu: zaljubljenost u kombinaciji sa dugim vremenskim periodom čekanja na brak je plodno tlo za raznolike grijehe i mnoge emocionalne probleme. Često se desi da je konačni period čekanja mnogo duži, jer kada i završi fakultet, pronalazak posla može biti problematičan. Razmislite dobro da li sebe želite izložiti takvom jednom iskušenju. Uzgred – niko vam ne garantuje da nećete par godina svoje mladosti provesti čekajući momka koji će možda na kraju odlučiti da ipak ne želi vas za suprugu, ili obratno. Odlučite koliko vremena je vama prihvatljivo čekati od početka upoznavanja pa do matičara. I znam, neke će reći – ali znam mnogo parova koji su dugo čekali pa sada imaju lijep i skladan brak. Da, ali isto znate i mnogo ljudi koji su godine proveli u dogovorima zajedničkog života pa na kraju nije bilo ništa. Također, od onih koji su se čekali godinama niko ne bi priznao koliko su se samo ogriješili u tom periodu, usljed svoje zaljubljenosti. Zato razmislite dobro, jer za razliku od mnogih drugih iskušenja – to iskušenje same sebi odabirate.

2. Koliko su visoka njegova primanja i ima li neka značajna materijalna dobra.
Pitajte ga kako zarađuje i od čega misli prehranjivati svoju (ili vašu hipotetičku) porodicu. Mnoge muslimanke se zgražavaju ovog pitanja, jer misle da će ispasti ‘sponzoruše’ ako to pitaju. Ali za ženu muslimanku je bitno da zna svoja bračna prava, a jedno od tih prava je i pravo na izdržavanje. Nema stida u pitanju za ono na što imaš pravo! Ako vam mladić kaže da još ne radi, niti baš aktivno traži posao, to vam je bitan pokazatelj toga koliko ozbiljno shvata brak i svoje obaveze u braku. To bi vam bilo kao da vam neko kaže da namjerava ići naredne godine na Hadždž, ali nema nikakve ušteđevine, niti zarađuje, niti ima što za prodati. Koliko bi ozbiljno shvatili takvu osobu?
Ukoliko još pogledamo statistike koje kažu da su finansijski problemi jedan od vodećih razloga za razvod braka, a što potvrđuju i naši imami i daije koji kažu da je nemogućnost izdržavanja od strane muža jedan od vodećih razloga za ženino podnošenje razvoda braka, bit će nam jasno koliko je odgovor na ovo pitanje bitan. Mnogo žena se pretvara da su skromnije nego što u stvari jesu, i zato je iskrenost prema samoj sebi jako bitan faktor sreće i uspjeha u braku. Ako želiš da uvijek imaš novu odjeću, da možeš sebi priuštiti kurseve, izlete, putovanja, onda to nećeš moći uz muža koji malo zarađuje. Ne obaziri se na to šta će ko misliti – ti si ta koja će razmišljati koji je ručak najjeftiniji, koliko se može uštediti na grijanju, gdje kupiti polovna kolica za bebu. Sigurno ste upoznale žene koje su nesretne zbog svog skromnog života – ima žena koje besparica jako pogađa, kao što ima žena koje su navikle na nju. Upoznala sam žene koje imaju više novca od mene, a opet se žale na to kako loše žive, jer su ili navikle na luksuz kod roditelja ili su cijeli život živjele u siromaštvu nadajući se da će brak biti njihov bijeg u bolje uslove, pa kada se to nije desilo, onda su postale još ogorčenije. Mada vam niko ne garantuje da će cijeli život biti ista finansijska situacija – ne iskušavajte sebe skromnim primanjima ili siromaštvom na početku braka ako vam je pomisao na to odbojna. Nisu bolje muslimanke one koje su siromašne – siromaštvo je jednako iskušenje kao i bogatstvo! Dakle, pitajte svog udvarača koliko zarađuje i da li ima neku ušteđevinu, nekretnine i sl. Ponekad je nezaposlenost indikacija da je momak jednostavno lijenština ili da je parazit u svojoj porodici!

3. Kakva su njegova vjerska shvatanja.
Možda poznaješ neke aspekte njegovog vjerovanja i praktikovanja vjere, ali ne dovoljno dobro. Pitaj ga o njegovim ibadetskim navikama, kao i razumijevanju pojedinih stvari u vjeri. Možda će se ispostaviti da je jako fleksibilan tamo gdje njemu odgovara i koristi, a opet jako strog tamo gdje se tiče drugih. Ili je možda previše bukvalan ili previše liberalan, za tvoje poimanje vjere. Kada razmišljaš o braku sa nekim uvijek trebaš imati na umu kakve vrijednosti možete zajedno prenijeti na dijete. Ako niste uopšte u istom spektru shvatanja vjere, teško da ćete moći prenijeti konzistentne vrijednosti na djecu.

4. Da li želi ženu koja radi.
Nakon što razmislite da li želite raditi (i pod kojim uslovima), bitno je da saznate kakvo mišljenje o toj temi ima vaš potencijalni muž. Neki muškarci će direktno reći da žele ženu koja će samo voditi računa o kući i djeci. To je sasvim uredu, i njegovo pravo je da traži ženu koja će ispuniti te uslove. Također, ima muškaraca koji žele dodatnu platu u kući, jer su na takav sistem navikli kroz svoju porodicu. Vaše pravo je da tražite muža koji ima iste poglede kao i vi.

5. Koliko djece.
Pitajte ga koliko veliku porodicu želi. Obično ljudi koji su živjeli u manjim porodicama su skloniji da imaju manje djece, dok ljudi koji žive u velikim porodicama žele više djece. Ima muškaraca koji smatraju da bi žena nakon svake trudnoće i dvogodišnjeg perioda dojenja trebala opet ostajati trudna, kao što ima i onih koji žele samo jedno dijete. Bitno je ispitati da li se vaše želje za brojnošću potomstva poklapaju.

6. Višeženstvo.
Mada se po pitanju višeženstva danas uglavnom mnogo više govori nego radi, ipak treba pitati. I ne – ako nisi pitala, ne podrazumijeva se da želi samo jednu ženu. Pitajte kakva su njegova razmišljanja po tom pitanju i vidite da li se slažu sa vašim razmišljanjima. Imajte na umu i neke životne situacije koje bi mogle da promijene vaš stav: šta ako ne budete mogli imati djece ili budete teško bolesni? Razmotrite i te opcije.

7. Gdje namjerava živjeti.
Pitajte ga gdje namjerava stanovati sa svojom suprugom. Možda vam se neće svidjeti njegova ideja da živite sa njegovim roditeljima u jednosobnom stanu. Ili možda već ima svoju kuću, stan ili sprat kuće. Razmislite koje su opcije stanovanja prihvatljive za vas.

8. Društvenost.
Imate ljude koji se po prirodi vole mnogo družiti sa drugima, imate one koji su asocijalni, i imate one koji su negdje u sredini. Bitno je identificirati svoj položaj kao i položaj svog potencijalnog supruga na toj skali. Ukoliko ste vi osoba koja želi svaki slobodan trenutak provesti sa svojim mužem, možda će vam teško pasti kada on tri noći u sedmici bude provodio sa prijateljima na kafi. Također, ukoliko ste vi tip osobe koji je stalno sa prijateljicama, možda bi vašem nedruštvenom mužu to teško palo. Mada se možda ne čini kao problem, ispostavlja se da u braku zna postati itekako problematična situacija, jer ona manje društvena strana osjeća da njen bračni drug bježi od nje ili od kuće. Zbog toga je bitno naći nekoga čije su socijalizacijske potrebe bliske vašima.

9. Njegov odnos sa drugim ženama.
Ima muškaraca, pa čak i među muslimanima, koji smatraju da je uredu imati prijateljice, pa čak i one s kojim ćeš se poljubiti u obraz prilikom susreta. Pitajte za granice prihvatljivog ponašanja sa suprotnim spolom, kako se ne bi neugodno iznenadili. Ljubomora je pogubna po povjerenje u braku, pa bolje je da na vrijeme preispitate i to da li je Allah zadovoljan vašim ponašanjem u muškom društvu i da li neka ponašanja možda nisu primjerena muslimanki.

10. Koliko je radoholičan.
Znam da žene mnogo fascinira kada je muškarac aktivan. Ne samo da ima stalan posao, već radi i u davetskoj organizaciji, aktivno se bavi sportom, … Međutim, biti supruga čovjek koji sam sebi tovari obaveze na leđa je priličan izazov, koji ne može svaka žena da podnese. Ako smatrate da se za muževo vrijeme ne želite natjecati sa loptom, web portalom ili njegovim poslom, onda je bolje da potražite nekoga ko će vam biti u mogućnosti ponuditi više svog slobodnog vremena.

[Ostavljena sloboda dopunjavanja liste]

Ovo su samo neke od stvari za koje smatram da su česta i bitna pitanja prilikom odabira muža. Za neke stvari znate da su vam manje bitne i da ste voljni ostvariti kompromis, ali za neke stvari također znate da ne date desno-lijevo ni koliko milimetar! Ukoliko budete šutile o neslaganju sa tim stvarima prije braka, postoji mogućnost da ćete o njima u braku raspravljati kroz svađe. Jednu stvar je jako bitno zapamtiti: 
Ne ulazite u brak pod uslovima koji vam ne odgovaraju i kojima niste zadovoljni
!

Ako prešutite da se ne slažete s nečim što vaš budući muž smatra bitnim ili vi smatrate bitnim, to može da prouzrokuje itekakve probleme u braku, pri čemu ćete vi biti kriva strana. Zar mislite da je pravedna žena koja nakon svih predbračnih dogovora o njenom ostanku kod kuće kaže: “Ja ću se zaposliti i ti tu ništa ne možeš!” Naravno da će to povrijediti njenog supruga, jer će on to shvatiti kao obmanu. Kao što bi i vas povrijedilo njegovo neodržavanje dogovora! Jedna naizgled mala stvar kao ženino zaposlenje će potpuno promijeniti dinamiku porodice! Sada ćete imati dvije osobe koje su pod stresom na poslu, koje su umorne kada se vrate kući s posla – to nije scenario na koji je taj muž pristao kada se ženio.

I još jedna bitna napomena:
Ne ulazite u brak pod pretpostavkom da će on promijeniti svoje stavove tako da budu više nalik vašim!
Naravno, vrijeme će sve nas promijeniti, ali u trenutku dogovora njegove misli i stavovi su jedine informacije kojima raspolažete i na njih se oslonite. Naravno, dosta o njegovom karakteru i iskrenosti ćete saznati i kroz njegovo ponašanje i odnos prema porodici.

Drage moje sestre muslimanke. Budite pametne. Budite odlučne. Dobro razmislite šta želite i budite iskrene. Držite se Allahovih granica i dovite da vam Allah zbog poštivanja Njegovih granica podari čestitog muža. Jer je On taj kome ništa nije teško i Onaj koji obilato dariva.
Da vam Allah otvori vrata i učini lakim čestit način pronalaska muža i da vam podari blagodat u tom braku, amin.
Vaša sestra Lejla

02.09.2012.

Prirodna ljubav

Mjesto vrijedi onoliko koliko je vrijedno u srcima ljudi. Svako od nas ima barem jedno mjesto koje ima posebnu vrijednost za njega. To može biti hlad ispod drveta na sred bašče. Ili roditeljska kuća. Ili klupa u obližnjem parku. Ili ona mala daska za sjedenje koju su ribari postavili uz rijeku. Čovjek kad ode tamo osjeća se mirniji, bliži sebi i ima prostora za razmišljanje. Nekako je to prostor u kome čovjek može sagledati širu sliku, možda baš zato što je dovoljno daleko od nje. Jedno od tih mjesta je Begova džamija.

Bez obzira da li ste turist ili redovan posjetilac, Begova džamija uvijek nudi dovoljno mjesta za potrebe ljudskog srca. Imate pristup prostoru za odmor, Knjizi za odmor, vodi za odmor. Ali Begova džamija ima ono što malo koja druga džamija ima i što je poseban ukras njenog harema – mačke. Desetak mačaka svoje dane provodi na zidu koji opasava harem džamije. Lijepe su, pitome i mile. A kada iz ćoškova počnu viriti mačići, to predstavlja posebnu radost za djecu i odrasle koji zastanu.

Upravo te mačke su bile sebebom jedne spoznaje. Tokom svog boravka u dvorištu džamije nisam uvijek bila sama, često sam imala i društvo. Tako, kada bih vidjela mačku, uvijek bih joj prilazila i milovala je. Interakcija sa mačkama je velika radost za srce insana. Međutim, primijetila sam da su neke osobe koje su bile u mom društvu oklijevale da dodirnu mačku. Gledale su je, ali nisu htjele da je dodirnu. Nakon kraćeg ili dužeg ubjeđivanja, pojedinci bi i pristali, ali onda se javljao drugi problem – kako pomilovati mačku? Usljed objašnjenja i demonstracije, nesigurna i nespretna ruka je dodirivala glavu mačke, a potom i leđa. Nekima se svidjelo, pa su više minuta uživali u igri sa mačkom, vidjelo se oduševljenje na licu, a poneko je čak mačku i za rep povukao! Ali ono što je meni prolazilo kroz glavu u tim trenucima i što se nametalo kao pitanje je: kako to da osoba koja je zagazila u treću deceniju svog života ne zna da pomiluje mačku?

Razgovara sam sa ljudima kod kojih sam primijetila tu distanciranost od životinja, jer me ta činjenica nije ostavljala ravnodušnom. Nakon nekoliko takvih razgovora, došla sam do skoro uniformnog odgovora: stav roditelja je igrao veliku ulogu u formiranju odnosa prema životinjama. Uočila sam dvije kategorije: roditelji koji su intenzivno obeshrabrivali djecu da stupe u kontakt sa životinjama i roditelji koji nikada nisu poticali na interakciju sa životinjama. Za prvu kategoriju, razlozi koje su roditelji navodili su bili razni: od – uprljat će te, do – ugrist će te. Za drugu kategoriju, djeca nisu bila dovoljno slobodna da sama uspostave kontakt, a roditelji nisu djeci pomagali da se oslobode. Kod tih ljudi je primjetan strah od životinja i njihove blizine, a kod nekih je evidentna i fobija.

Ukoliko provedete ispred Begove džamije jedno ljetno predvečerje, vidjećete mnogo prolaznika. Ali ono što ćete zasigurno primijetiti je dječije ponašanje kada vide mačku. Od mališa koji su tek prohodali do školaraca – dječija reakcija je ista, samo različitog intenziteta. Svi će željeti da zastanu, neki će povikati: “Mama, vidi mačka!”, neke će roditelji vući za ruku a oni glavu okretati i gledati mačku sve dok im se ne izgubi iz vidokruga. Ali posebno zanimljiva reakcija je onih najmlađih. Stanu, posmatraju je širom otvorenih očiju, a zatim krenu prema njom objema rukama. Djeca žele da vide šta je to tako čupavo i živo! Predočite sebi njihovo oduševljenje: ako bebama jedna obična smeđa kutija predstavlja sate i sate zabave, ako u jednu šarenu kockicu gledaju minutama, pa je okreću, pa je dodiruju, pa je grickaju, zamislite onda njihovu fascinaciju jednom mačkom! Ne samo da je šarena, ne samo da je čupava, nego je i neobičnog oblika, kreće se i gleda ga očima koje liče na oči koje je viđao samo kod ljudi. 

Za roditelje je bitno shvatiti jedno: dječija ljubav prema toj životinji je prirodna! Ta privlačnost je prirodna! Taj interes je prirodan! Dijete sebi ne može pomoći! Njega životinje fasciniraju zbog svojih oblika, boja, kretanja, zvukova. Satima bi mogli gledati životinju kako jede, kako se čisti, kako se igra. Ruku na srce, nekim mališanima je mačka “previše živa”, pa ćete vidjeti da takvo dijete roditelja drži čvrsto za ruku, međutim ne trepće i ne diše dok gleda u mačku. Ali sam bila svjedokom kako lako i takva djeca prestanu oklijevati, kada roditelj priđe i počne milovati mačku. Ubrzo i dijete počne da prilazi sve bliže i bliže, a zatim je dodirne cijelim dlanom. Ko je vidio radost koja u tom trenutku zasija u očima djeteta, ne treba mu bolji motiv da svoje dijete upozna sa većim brojem životinja. Taj period interesovanja roditelji trebaju iskoristiti i pomoći djeci da razviju naklonost prema životinjama.

Ono što me žalosti je što mnogo roditelja nipodaštava prirodnu dječiju ljubav prema životinjama. Smatraju da je to nešto marginalno, nešto što nema uticaj na karakter čovjeka. Ali istina je da brižno uzgajana ljubav prema životinjama kod djece razvija mnoge lijepe osobine, od kojih je najočitija plemenitost. Plemenitost je nešto što se uči – nešto čemu roditelji podučavaju. Kod plemenitog čovjeka je izraženo razumijevanje potreba drugih, bilo da su to ljudi ili životinje. Što čovjek bude više u kontaktu sa životinjama, više će ih voljeti. Razumjet će emocije kroz koje prolaze. Znat će prepoznati kada se životinja boji, kada se raduje, kada je isfrustrirana. Imat će predstavu o njenoj ishrani i želju da joj pomogne.

Vidjela sam jednom prizor koji mi se urezao u sjećanje, a koji mi je ilustrovao na najbolji način odgovornost – emanet roditeljstva. U najprometnijoj pješačkoj ulici u Sarajevu ponekad možete vidjeti jednog malog Roma. Sjedi na komadu kartona i pjeva iz petnih žila. Pjeva nešto što bi trebala biti sevdalinka, ali on njih više pomiješa, pa to ne ispadne baš najsretniji nastup. Tako ovaj dječarac sjedi i prosi. Dok sam išla jednog dana tom ulicom, vidjeh njega na podu. Naravno, čula sam ga 20 metara prije, ali tad ga vidjeh. A onda vidjeh da je u masi ljudi koji su žurili ulicom troje ljudi zastalo: mlada mama, mladi tata i njihov sin. Dječak je imao oko četiri godine. Prema odjeći se dalo naslutiti da su bogati. Otac je čučnuo do sina i nešto mu pričao. Dječak je gledao u mališu koji je pjevao na kartonu. Nakon par trenutaka, otac mu je pružio dlan, a on je uzeo nekoliko kovanica iz dlana i odnio do dječaka koji je pjevao na ulici. Pažljivo mu je stavio novac u kartonsku kutijicu koja je stajala ispred dječaka. Bilo je tu neke pažnje, neke samilosti. U tom trenutku sam shvatila da se tako odgajaju veliki ljudi.

Ako želite da vaše dijete izraste u plemenitog i samilosnog čovjeka, učite ga malim stvarima koje će mu pomoći na tom putu. Ako vidi goluba, pokažite mu kako da ga nahrani. Neka podijeli kiflu sa golubom. Pričajte mu o tome šta golubovi jedu. Napravite hranilicu za ptice na prozoru i hranite vrapce iz vašeg naselja. Ako vidite mačku ili psa oko svoje kuće, nahranite ih. Pričajte mu o ishrani pasa i mački. Naučite ga kako da odstrani skakavca ili nekog drugog insekta iz svoje sobe, bez da ga ubije. Nabavite kućnog ljubimca i pomozite djetetu da održava njegovu higijenu. Učite ga odgovornosti. Povedite ga u zoološki vrt, neka iskusi raznovrsnost životinjskog svijeta. Ako odete na selo, neka priđe ovci ili kozi, neka je dodirne. Ako odete kod nekoga u goste ko ima kućnog ljubimca, tražite da dijete ostvari interakciju s njim. Neka dijete osjeti pod rukom kornjačin oklop, neka vidi kako ide preko tepiha. Neka osjeti kandžice papigice na svom prstu. Neka je čuje kako pjeva. Toliko sam djece upoznala koja vole otići kod nekoga u goste samo zato što ta osoba ima hrčka ili ribice. Njima je dosta da gledaju njihova kretanja i ponašanja. Dopustite djetetu da dodiruje životinje! Na taj način se povećava dječije razumijevanje i iskustvo, a s njima raste i ljubav prema životinjama. Naravno, za one od vas koji ni sami nisu skloni životinjama bit će potreban samoodgoj i svjesna intervencija na vlastitom karakteru.

Životinje su ukras dunjaluka. Njihova korisnost, raznovrsnost, ljepota i brojnost su razlozi naše interakcije s njima i ljubavi prema njima. Za one koji vjeruju u Allaha, njihovo postojanje i način na koji su stvoreni su znakovi veličine Njegovog stvaranja. Također, životinje su izvor velike nagrade za čovjeka. Poslanik s.a.v.s., navodi primjer jedne žene prostitutke koja je našla jednoga psa. Pas je dahtao i lizao zemlju od siline žeđi. Ona je i sama bila veoma žedna te kada se napila vode, rekla: “I ovaj pas je jednako žedan kako sam i sama bila žedna!”, a onda skinula obuću, sišla u bunar i u obuću nalila vode te napojila psa. Allah joj je bio zahvalan na tome i time je zaradila Džennet. Kada je Vjerovjesnik, s.a.v.s., svojim ashabima ispričao ovu priču, ashabi su se začudili, pa su rekli: “Zar ćemo, zbilja, imati nagradu i za ove životinje?!”, ako postupimo lijepo prema njima, ako ih napojimo, nahranimo ili se ponesemo milostivo prema njima. Na to im je Vjerovjesnik, s.a.v.s., odgovorio: “Da, za svaku živu jetru imat ćete nagradu!” Vjerovjesnik s.a.v.s. je također rekao: “I za ovcu prema kojoj se pokažeš milostivim dobit ćeš milost Božiju!” Također, muslimanu je dosta da zna predaju u kojoj se kaže da je žena vjernica kažnjena Džehennemom zbog mačke koju je zatvorila i ostavila bez hrane dok nije uginula od gladi, pa da se kloni bilo kakve nepravde prema životinjama. Ono zbog čega bi posebno trebali cijeniti životinje je njihova vjernost svojoj fitri, naravi po kojoj su stvorena. Životinje se ponašaju u skladu sa svojim stvaranjem. One također veličaju Gospodara i ponašaju se u skladu sa Njegovim zakonima koje im je propisao. Cijenimo ih zbog toga.

01.09.2012.

Muslimani i homoseksualizam

Teško je danas, pa i uz znatan trud, izbjeći priče o homoseksualnosti. Bilo da je u pitanju neka ličnost iz javnog života ili je u pitanju neka studija ili aktivizam, homoseksualnost je postalo jedno od gorućih pitanja definicije slobode u savremenom društvu. Naravno, ton kojim se priča o tome u medijima je uvijek podržavajući i ohrabrujući, a također je popraćen omalovažavanjem svakog drugačijeg stava. Kada se u masovnim medijima jedan stav forsira kao ispravan i poželjan, a istovremeno se oprečan stav forsira kao pogrešan i nepoželjan, to se zove formiranje javnog mnijenja, gdje će ljudi koji nisu mnogo razmislili o nekoj tematici, a smatraju da bi trebali zauzeti stav po tom pitanju, prihvatiti servirane hipoteze kao mišljenje većine ljude na nekom geografskom i kulturološkom području.

Za ljude kojima je stalo do svog muslimanskog identiteta, jedna stvar je jasna: stav prema homoseksualizmu je ostao nepromijenjen već 1400 godina. Mada pojedini muslimani smatraju da tolerisanje ili podržavanje homoseksualizma nije loša stvar, istina je da je to ozbiljan problem u vjeri jednog čovjeka. Ukoliko bi tvrdili da homoseksualci nisu krivi za svoje stanje, tada direktno negiramo Allahovu pravednost, tj. otvoreno kažemo da je Allah uništio cijeli jedan narod zbog nečega za što oni nisu krivi, već je to bolest/genetska predispozicija koju je Allah dao. Bitno pitanje u ovom kontektsu koje sebi svaki musliman treba postaviti je: da li ću pod pritiskom medijske histerije u pitanje dovesti ispravnost Allahovog Zakona? Da li nam je bitnije da budemo prihvaćeni kod naroda kao ljudi modernih razmišljanja ili da budemo prihvaćeni kod Allaha kao ljudi odani vrijednostima koje je On postavio?

U Kur’anu je jasno rečeno da su upravo to ljudi koji sve granice zla prelaze [7:81]. Svako ko poznaje priču o Lutu, zna da je njegov narod uništen zbog pojave homoseksualizma i razvrata u njihovoj zajednici. Smatrati da je sklonost ka istom spolu bolest ili da je genetički uvjetovano stanje (da se ljudi ‘jednostavno rađaju s time’) je neispravno, jer se time oni predstavljaju kao žrtve biologije a ne žrtve vlastitih izbora, čime se lišavaju svake odgovornosti za djela koja su ih dovela do homoseksualizma. Zar bi Allah uništio cijeli narod zbog nečega nad čime nisu imali kontrole? Zar bi Allah uništio cijeli narod jer boluje od kuge? Zar bi Allah uništio cijeli narod zbog nekog genetskog poremećaja?

Na udaru smo jake svjetski raširene kampanje kojom se forsira ravnopravnost istospolstva. Ta kampanja je do te mjere isforsirana da je stav prema homoseksualnosti postala odlučujući kriterij o stepenu nečijeg demokratskog duha i stepenu tolerancije. U pojedinim evropskim zemljama kao test stepena asimilacije imigrantima se postavlja pitanje kako bi reagovali da im sin prizna da je homoseksualac. Tolerisati te ideje znači biti indiferentan, a podržati znači biti među simpatizerima. Musliman sebi ne smije dozvoliti nijedno od ova dva stanja, nego imati pri srcu i jeziku jedno – to je grijeh i djelo za svaku je osudu!

Bitno je razgraničiti jedno: prema ljudima sa homoseksualnim sklonostima se čovjek treba odnositi kao i prema svakom drugom čovjeku koji otvoreno griješi (lažljivcu, pijanici, kradljivcu) – pružiti podršku, alternativu ali i ukazati na neispravnost djela. Oni nisu vanzemaljci, niti ih treba izbjegavati. Oni su samo ljudi kojima je u trenutku kada nisu ni sami znali ko su i šta žele neko (prijatelji, mediji, internet) rekao da će možda mir naći u zagrljaju istog spola. Ne dopustimo sebi da osuđujemo kompletnu osobu zbog njenih loših izbora, ali imajmo na umu stav islama prema konkretnoj pojavi.

Što se tiče raznih studija kojima se istražuju uzroci homoseksualnosti, bitno je uočiti da se skoro sve usmjerene na to da homoseksualce prikažu kao ljude koji nisu krivi što su takvi kakvi jesu, odnosno da je medicinski opravdano. Najčešće su ove studije motivisane ličnim stanjem (nakon objavljene studije i njenog uspjeha, voditelji projekta ‘izlaze iz ormara’) ili su finansirane od strane pro-gay organizacija/gay lobija.

S druge strane, psihologija otkriva da su promjene spolnog preferiranja ili čak vlastite spolnosti uvjetovane ličnim izborima ili kulturnim prilikama. U ovu kategoriju spadaju loši izbori partnera, želja za eksperimentisanjem koja dovodi do krize identiteta, nesposobnost uklapanja u postojeću socijalnu šemu, nesposobnost definiranja spolnosti, nizak nivo emocionalne inteligencije, visok libido, slabo samopouzdanje, itd. Tako će žene sa homoseksualnim sklonostima često izjaviti kako samo žena može znati kako usrećiti ženu. Naravno, tu čuči jedno duboko razočarenje u emotivne sposobnosti cjelokupnog muškog roda, koje su opet posljedica lošeg izbora muškaraca u prošlosti ili nasilna priroda izabranih partnera. Također, u korjenu je često i loš odnos oca prema majci, odnosno inferiornost jednog partnera u porodičnom domu.

Homoseksualizam se protivi osnovnom biološkom poretku, odnosno razlogu postojanja dva spola, samim tim čineći tu pojavu neprirodnom. Reprodukcija kao biološka srž porodice, stuba društva, je esencijalna za naš opstanak kao vrste. Pored toga, socijalne implikacije su nesagledive. Nakon (na silu) izazvanog društvenog odobaravanja homoseksualizma, počele su da “izranjaju” i druge seksualne i spolne devijacije. Stvari zbog kojih su ranije ljudi osjećali nelagodu, sada čak nalaze prostora u društvenom životu da implementiraju. Zasigurno su postojale cijele generacije u kojima se javljalo nekoliko individua koje su imale pedofilske sklonosti. Sada se oko toga razvila cijela industrija i ljudi koji imaju ovakve osjećaje se osjećaju ohrabreni brojnošću zajednice istomišljenika. Također, počele su borbe za legalizaciju hirova: usvajanje djece od strane homoseksualnih parova je već postala normalna stvar u nekim zemljama. U ovom trenutku sasvim je suvišno doticati se teme uvećavanja spolno prenosivih bolesti. Također, nije potrebno više isticati kako je pojam spola postao jako elastična kategorija.

Društveno prihvatanje homoseksualnosti je otvorilo vrata raznim devijacijama duše. Ta vrata nije moguće više zatvoriti. Bujica koja je kroz ta vrata protekla je i suviše jaka. Čak štoviše – odnijela je vrata. Ono što mi možemo učiniti je da ostanemo dosljedni svoje vjere i da u svome potomstvu izgradimo osjećaj odbojnosti prema ovakvim pojavama, ali i brigu za ljude koji su njima pogođeni.
Pragmaislam
ŠTA MI JE NA UMU