Pragmaislam

O blogu u tri riječi: razmišljanja, utisci, zaključci. Pišem tekstove o tome kako je živjeti kao musliman, kako poboljšati sebe i svoju zajednicu. Pišem o svakodnevnim radostima, problemima i dilemama, u nadi da će biti od koristi za druge.

31.08.2012.

Odgovornost za širenje (ne)znanja

Sjetih se neki dan jedne anegdote, koja me svaki put jednako nasmije. U jednom malom selu tako živješe muž i žena čija je životna želja bila da pošalju svoju djecu na fakultet. I njihove nade se ostvariše – poslaše tako oni svog najstarijeg sina, svoj ponos i diku, da studira medicinu. Cijelo selo je bilo sretno i ponosno što sad i oni imaju – doktora! Nakon mjesec dana nastave, došao je mladić da posjeti svoje roditelje. Za vrijeme te kratke posjete, njihov dom je posjetilo mnogo komšija, starih i ne tako starih. Dođe jedan dedo i kaže mladiću: “Sine, hajde molim te vidi šta mi je sa mojom nenom, boli je nešto na lijevoj strani, ne može da se sagne. Hajde, ti si doktor!” Kada je udovoljio prvom dedi, odjednom se pojaviše drugi “pacijenti”. Nekome je trebalo pregledati lijekove, nekome je trebalo pregledati opekotinu, a u neka doba se i komšiji krava počela teliti, pa tako naš “doktor” završi i kao babica na kravljem porodu! Veli komšija: “Hajde, insan – hajvan, sve je to u blizu, pa de ti moju šarulju pregledaj!” Tako naš student, koji odsluša svega jedan mjesec nastave, postade doktor.

Događaj jeste šaljiv, ali srećom i vrlo poučan: često ćemo se u životu susretati sa ljudima koji nude nestručna mišljenja, bilo da ih je neko pitao ili da se sami nameću. Dostupnost informacija kroz knjige, medije, a naročito Internet, je dala dosta samopouzdanja ljudima, tako da kada pročitaju par članaka, osjećaju se dovoljno kompetentnim da nude savjete na tu temu, bez obzira što nemaju nikakvog obrazovanja niti značajnijeg iskustva na tom polju. Tako imate ljude koji će bez ikakvih problema da vam nude savjete iz oblasti medicine, farmacije, prava, ekonomije, a u porastu je i broj “poznavalaca” fikha, hadiskih i srodnih nauka.

Znamo da je obaveza muslimana da širi znanje i postupa prema znanju. Međutim, nekoliko sirovih informacija se ne može kvalifikovati kao znanje. Znanje podrazumijeva dubinu, širi uvid u stvari. Također, podrazumijeva i ispravno shvatanje te jedne jedine informacije, odnosno poznavanje konteksta. Mada često na prvi pogled izgleda da manjkavo znanje šteti ili koristi samo osobi koja ga posjeduje, istina je daleko od toga. Podsjeti me to na jedan incident iz Poslanikovog sallallahu alejhi we sellem života. Spominje se u hadisu (kojeg bilježi Ebu Davud od Ibn Abbasa) da je neki čovjek razbio glavu na putovanju, a zatim se u snu odžunupio. Bojao se za svoje zdravlje, ali je htio da klanja, pa je pitao šta da učini. Ljudi su mu rekli da ne znaju ni za kakvu olakšicu, te da se mora okupati. On je tako učinio, ali je kupanje pogoršalo njegovo stanje i on je zatim umro.  Kada su o tome obavjestili Poslanika sallallahu alejhi we sellem, rekao im je: ”Ubili su ga – Allah ih ubio, zašto nisu pitali kada nisu znali, jer je lijek za neznanje pitanje.”

Ratnik kada se naoružava, prije nego li uzme oružje u ruku, najprije obuče zaštitni prsluk. Taj prsluk štiti njegovo srce i druge organe koji su ključni za preživljavanje. Tako moramo postupiti i mi – ljudi koji se naoružavaju znanjem. Najprije se moramo zagrnuti sa dvije riječi zaštite, koje glase: “ne znam”. Te dvije riječi, koje su postale tako rijetke i teške, štite naše srce od tereta odgovornosti i one su ključne za razvijanje znanja – one štite baštu našeg intelekta od korova kvaziznanja i ostavljaju netaknute mladice zdrave misli da rastu. Mada je paradoks, ipak – reći da nešto ne znaš kada to doista ne znaš ili si u sumnji je obilježje znanja i odlika učenih. Osoba koja ima nekog znanja i koju je to znanje oplemenilo nema potrebe da se dokazuje odgovaranjem na pitanja o kojima nema dovoljno znanja. Čovjek koji ima odgovor na svako pitanje iz svake oblasti je zasigurno onaj koji mnogo i griješi u svojim odgovorima!

Danas su prilike takve da se mišljenje mnogo cijeni, čak i više nego razmišljanje! Tako ćete vidjeti da ljudi bez ikakvog znanja daju samouvjerene odgovore i iznose mišljenja o kompleksnim socijalnim, političkim ili ekonomskom problemima. Sigurno ste i sami bili svjedokom kada neko (za koga bi termin ‘laik’ bio kompliment) iznosi svoju teoriju o tome kako se trebaju riješiti složena ekonomska ili politička pitanja jedne zemlje. S druge strane, ako osoba nema mišljenja o nekom gorućem pitanju, smatra se neznalicom. Međutim, musliman treba biti vjeran učenju svoje vjere i usvojiti islamsku normu koja kaže da mišljenju uvijek prethodi znanje i razmišljanje. Musliman sebi ne smije dopustiti da zauzme čvrst stav o nekoj temi a da o tome nije dovoljno informisan!

Još jedna stvar pri kojoj treba biti pažljiv je iskustvo. Ukoliko dajemo savjet na osnovu našeg ličnog iskustva, uvijek je potrebno naglasiti da je u pitanju lično iskustvo i da je naša objektivnost upitna. Zapamtite: naše iskustvo ne čini pravilo! Zato ste se sigurno susretali sa potpuno suprotstavljenim informacijama o nekom doktoru, restoranu, bazenu, itd. Na primjer, jedna osoba će reći da je neko najbolji stomatolog na svijetu, dok će druga osoba biti gnjevna i ogorčena njegovim lošim radom. Vaše iskustvo je upravo to – vaše! Mnoštvo pojedinačnih iskustava bi eventualno moglo složiti mozaik objektivnosti, ali kako ste vi doživjeli neku osobu, uslugu ili proizvod je potpuno nemjerljiva kategorija. Ono što bi moglo biti od vrijednosti za sagovornika je da on postavlja konkretna činjenična pitanja, a vi odgovarate. Na primjer, ukoliko vas neko pita za kvalitetu kursa, možete mu navesti termine, stručnu spremu predavača, lekcije ili vježbe koje ste prešli, priložiti udžbenik. Ako mu kažete da je kurs dosadan i beskoristan, to više govori o vama nego o kursu – vama to gradivo nije bilo zanimljivo i vama nije koristilo, ali možda je desetinama ljudi bilo od koristi.

Svi nekada dođemo u priliku da budemo pitani za mišljenje ili dođemo u iskušenje da dadnemo mišljenje. Zato je bitno što prije u svom životu usvojiti jednu činjenicu: u većini slučajeva izostanak našeg mišljenja neće nanijeti štetu. S druge strane, razmislimo dobro: da li smo u stanju ponijeti na svojim plećima odgovornost savjeta kojeg dadnemo, ukoliko ga neko posluša? Ima ljudi koji cijene tuđa mišljenja i koji su uistinu spremni promijeniti jedan segment svog života ako za to dobiju poticaj iz usta nekoga koga cijene. Vidjela sam ljude koji često citiraju i žive po hadisu koji je ocijenjen kao izmišljen, samo zato što su ga čuli od prijatelja. Ili ljude koji ozbiljne zdravstvene probleme rješavaju na svoju ruku, samo zato što su ih roditelji naučili da “doktori nemaju pojma”. Da li smo spremni nositi odgovornost za to što neko, čuvši to od nas, nastavlja da prenosi neistine o Allahu i Poslaniku? Da li smo spremni nositi odgovornost za narušavanje nečijeg zdravlja, jer smo mu savjetovali lijek ili hranu koji mu nisu odgovarali? Da li smo spremni nositi odgovornost za umor žene koja radi na svim poljima života zato što smo je ubijedile svojim govorima da je nesposobna žena ona koja ne može žonglirati kuću, djecu, muža i karijeru? Da li smo spremi nositi odgovornost za suze žene kojoj smo savjetovali da napusti muža jer se nama nije dopadao? Da li smo spremni nositi odgovornost za potencijalnu klevetu kada kažemo za nekog doktora da ne radi dobro? Zato, dobro se zamislimo nad svim savjetima i mišljenjima koje iznosimo i budimo iskreni – da li smo spremi preuzeti odgovornost za njih?

Pragmaislam
ŠTA MI JE NA UMU