Pragmaislam

O blogu u tri riječi: razmišljanja, utisci, zaključci. Pišem tekstove o tome kako je živjeti kao musliman, kako poboljšati sebe i svoju zajednicu. Pišem o svakodnevnim radostima, problemima i dilemama, u nadi da će biti od koristi za druge.

28.08.2012.

Kad ljudi iznevjere

Ljudi su fascinantna bića. Njihova priroda je tako transparentna, a tako nedokučiva. Taman kad misliš da si popisao sve formule koje opisuju ljudsko ponašanje i razmišljanje, uvidiš nešto novo. To novo može biti gluma, a može biti neprerađena istina. Čovjek cijeli život stoji u  u čudu i čeka da mu se ljudi dese.

Međutim, postoji jedna stvar koju ljudi ne mogu sakriti. Čak i da hoće – ne znaju. To je upleteno u kernel njihovog bića i njihova je elementarna potreba. Možemo je nazvati potrebom za sigurnošću, ali je pitanje da li ova sintagma čini pravdu toj silnoj emociji koja nastanjuje svaki nivo ljudske svijesti. Opisno, mogli bi reći da je to nesavladiva želja da postoji nešto stabilno u čovjekovom životu. Neka konstanta. Nešto na što se čovjek može osloniti, u što ima povjerenje. Ne mora nužno moći da kontroliše tu pojavu, ali ona mora postojati i biti dostupna kao primjer toga da postoji nešto u životu što se može nazvati sigurnošću. To može biti bilo šta. Vjerovatno ste imali nekog prijatelja koji stalno spominje i nikako da prežali zatvaranje neke pekare ili završetka neke serije. To je ta pekara u kojoj je godinama išao svaki dan na ručak, i tri puta sedmično uzimao krofnu, a dva puta kiflu. Činjenica da više nema te pekare, da je nakon toliko godina nestala, teško pada nekome ko je polagao nade da će na tom mjestu naći hranu, ma kako banalno zvučalo.  Ili, zasigurno ste upoznali roditelje koji su opčinjeni vlastitom djecom i smatraju da su njihova djeca kolekcija najboljih ljudskih vrlina koja samo raste sa godinama. I da ostanu bez svojih poslova i bez kuće, oni znaju da će i tada imati prekrasnu djecu koja će biti konstanta sreća u njihovim životima. Ljudi se oslanjaju na statisiku pa si dopuste hrabrost da misle kako će ih djeca nadživjeti, odnosno kako će cijeli život imati ispunjujuću rutinu posmatranja razvoja svoje djece. Možete li zamisliti ogorčenje i prazninu koju osjeti takav roditelj kada njegovo dijete oboli ili kada umre?

Postoje životne okolnosti koje će bez ičijeg uticaja odnijeti ono što su bile naše životne konstante. Povreda koljena može zauvijek razdvojiti sportistu i njegovu voljenu loptu. Ali, stvari postaju teže kada su drugi ljudi ti koji se odluče da promijene naše konstante ili kada se promijeni ponašanje ljudi koji su bili naše konstante. Mi tome dajemo druga imena, kažemo da nas je neko razočarao, iznevjerio, izdao. Takvih primjera je mnogo, i kroz život čovjek skupi mnoštvo – i onih sitnih kao oblutak i onih velikih kao planina.

Zamislite osjećaje roditelja koji su proveli cijeli život vodeći brigu o svom djetetu, najbolje kako su znali. Postarali su se da njihovo dijete ima sve prilike koje oni nisu imali. Poslali su ga na fakultetet u drugi grad, a nisu ni sami znali kako će mu to priuštiti. Polagali su svaki ispit s njim, bodrili ga, saburali godinama. Duboko su vjerovali u to da će se njihov trud isplatiti, da će omogućiti bolji život svome djetetu i da će dijete to dobročinstvo prepoznati – da će uzvratiti dobročinstvom. Zamislite te plemenite osjećaje roditelja, tu dugotrajnost njihovih dobrih namjera, tu iscrpnost njihovog žrtvovanja. A onda zamislite osjećaje roditelja kada uvide da nakon što se njihovo dijete zaposlilo, ono se ponaša kao da je jedina njegova obaveza prema njima petominutni telefonski poziv o svome trošku. Zamislite njihovo ogorčenje kada investiraju desetljeća rada i novca da bi u svojoj starosti morali moliti dijete da im dadne malo novca, za drva. Ali lažu da je za drva, već je za hranu, samo im stid ne dozvoljava da kažu. Tako neka djeca iznevjere svoje roditelje.

Zamislite osjećaje mlade žene koja je cijelo svoje djevojaštvo maštala o skladnom braku. Koja je bila spremna da u potpunosti primi nekoga u svoj život i svoje srce, da taj muž ne bude samo formalna uloga koja mora proći kroz dramu života. Taj jedan nakon kojeg neće moći ni pomisliti da je kompatibilna sa nekim drugim, čije će mahane moći podnositi i koji će moći podnositi njene mahane. Njoj je dovoljno da je s njim, i njemu je dovoljno da je s njom – jednom kad ih život sastavi. Zamislite njene osjećaje kada nađe nekoga za koga smatra da je ta osoba i s kim ostvari brak. Sreća koju osjeća u tom braku otvori njena prsa i ona investira sve svoje emocije i vrijeme u taj brak. Investira sebe. Zamislite onda njene osjećaje kada sazna da on razmatra i druge opcije. Da njihov brak nije bio toliko “jedan-na-jedan” kao što je ona mislila. Ili je možda već razmotrio druge opcije. Te druge opcije su se pojavile kao da ona nikad nije ni postojala, niti je zdrav razum igrao neku ulogu. Tako neki muževi iznevjere svoje žene.

Ovakve pojave unesu tugu u srce ljudi koji samo slušaju o njima. A kada i sami dožive nešto srodno, tuga se umnogostruči. Međutim, ono što razlikuje muslimana od većine ljudi je način na koji njegova duša probavi ovako tešku dunjalučku hranu. Musliman mora sa sobom u toku svog života račistiti jednu bitnu stvar, čiju poruku nosi mnogo ajeta, ali je najčitanija sura Al-Ihlas, koja kaže:
“Reci: On je Allah – Jedan
Allah je Utočište svakom
Nije rodio i rođen nije
I niko Mu ravan nije.

Allah je jedina konstanta u životu. On je jedini izvor stabilnosti i sigurnosti. On je jedini na koga se možemo osloniti. Ta – On je jedini koji je vječan! On neće iznevjeriti naše povjerenje, niti ignorisati naše dobročinstvo. On neće zaboraviti na nas niti na Svoja obećanja. A ljudi… Ljudi budu i prođu. Prijatelji nestanu, kad ih previše puta zovneš sa potrebom odjednom se prestanu javljati na telefon. Bračni drugovi budu drugovi do jednom, pa onda drugarstvo prestane i nađu sebi nove drugove. Roditelji se zabave djecom, pa se djeca zabave sobom. Ovako to biva tamo gdje ljudi griješe i gdje su srca slijepa i gluha. Nekoga se tuđe suze ne tiču, ako koristi ili štete od njih nemaju.
Zato ne treba čovjek mnogo očekivati od ljudi. Oni sebi ne mogu pomoći. Oni nekada neće ili ne mogu ponuditi ono što bi mi htjeli da nam ponude. Ljudi su insani – zaboravljivi. Ljudi su promjenjivi – varijable. Ljudi su takvi – samoljubljivi. Obećanja se danima habaju, dok ih se na kraju ni ne sjećaju. Ali Allahova obećanja i nagrade važe zauvijek. Znajte, ono što vam je Allah obećao, dobićete! On je Svemoćan i On nema poteškoća da Svoja obećanja ispuni. Kod Njega su sve riznice, On nema problema da nagrade podijeli. Ako vas neko od ljudi iznevjeri, dovite i saburajte – Allahova nagrada neće izostati. Ali popričajte sa svojim srcem i prekorite ga: zašto je osim Njega druge konstante tražilo?

Pragmaislam
ŠTA MI JE NA UMU