Pragmaislam

O blogu u tri riječi: razmišljanja, utisci, zaključci. Pišem tekstove o tome kako je živjeti kao musliman, kako poboljšati sebe i svoju zajednicu. Pišem o svakodnevnim radostima, problemima i dilemama, u nadi da će biti od koristi za druge.

27.08.2012.

O tuđim brakovima i bračnim problemima

Bez obzira u kojoj se društvenoj konstelaciji našle, ono što je primijetno kod muslimanki je izražena želja da pomognu jedan drugoj. Čak i kada se ne poznaju dugo, niti mnogo, prisutno je saosjećanje i želja za otklanjanjem tereta koji tišti tuđe srce. Nažalost, ta međusobna ljubav i povjerenje znaju biti zloupotrebljeni. Pod krinkom sestrinstva u ime Allaha, postoje tendencije da se od svoje sestre u islamu napravi bračni terapeut. Prije nego što se upustite u tu zahtjevnu profesiju, vrijedi razmisliti o sljedećim stvarima:

Ukoliko vam se neko počne žaliti na svog muža, prva stvar koju trebate pitati tu osobu (a i sebe) je – zašto mi to govoriš, odnosno kako smatraš da ja mogu doprinijeti rješavanju vaših problema? Ukoliko zaključite da vi nemate nikakvog utjecaja na situaciju ili izbore osobe koja se žali, onda otvoreno spriječite dalje potenciranje te teme. U većini slučajeva, ljudi iznose svoje probleme ne zbog potrage za rješenjem, već zbog potrebe da svoju frustraciju liječe kroz druge ljude. Žele da budu slušani, a ne da slušaju.

Razlog zbog kojeg tolerišemo maratonsko izlaganje mahana nečijeg muža je što smatramo da je to star povjerenje, te da je ta sestra samo nama od svih ljudi se mogla povjeriti o stvarima koje trpi. Osjećamo se posebno. Stičemo (pogrešan) dojam da je čast to što nas neko smatra za osobu od povjerenja i mudrosti, kojoj bi se mogle iznijeti privatne stvari i tražiti savjet. U suštini, postajemo samo publika jednoj amaterskoj drami sukoba ega, a naše mišljenje se ni ne razmatra, nego se uzme kao neophodno zlo nakon pripremljenog monologa.

Obaveza je svakog pojedinca, naročito vjernika, da sebe zaštiti od malicioznog djelovanja ovakvih ljudi i ovakvih izlaganja. Tim ljudima nije stalo do vas – njima je stalo da prebace dio svog bremena i na leđa drugih, te da steknu simpatije zbog svoje uloge žrtve. Najbolji pokazatelj je njihova pasivnost u rješavanju stanja u kome se nalaze, a aktivnost u žaljenju na to stanje.

Ovakve priče ozbiljno štete osobi kojoj se iznose!

Kao prvo – žena koja dovoljno puta čuje horor priče iz tuđih brakova počet će da umišlja probleme u svom braku, pokušavajući da ugura situacije iz svoje svakodnevnice u okvire naučenih uzoraka konflikta, neslaganja, nasilja koje je toliko puta čula. Tako će žena koja je udata za čovjeka koji je nervozan kad se tek probudi to početi doživljavati kao njegovu nepravdu i psihičko nasilje prema njoj, mada je ranije to potpuno ignorisala i jednostavno mu dala malo vremena da sebi dođe. Kao klimaks ovog ispiranja mozgom je formiranje “svi ste vi isti” stava, a to je vrhunac nepravde prema svom bračnom drugu. Pretpostaviti da je default-no stanje muškarca ono koje kombinuje sve loše osobine tuđih muževa, a da je to što je tvoj muž sad miran neka vrsta neaktivne faze inkubacije dok se ne desi neki događaj koji će i od tvog muža napraviti nasilnika, licemjera i ženskaroša je nepravda prema njemu, sebi i vašem braku. Tuđi problemi nisu naši problemi i tuđi muževi nisu replike naših muževa.

Kao drugo – slušajući jednu stranu čujemo upravo to: jednu stranu. Da znamo kakva je ta osoba koja nam se žali u braku, možda bi joj mi i žešće presudili od njenog muža. Niko neće sebe blatiti i pričati šta ona radi, a što je možda bio i uzrok tih problema. Mislite li da bi žena koja se žali da joj muž flertuje preko interneta priznala da je ona to prva radila, pa on saznao, te sam sebi nakon toga dao zeleno svjetlo za osvetu? Naravno da bi ona to prešutila, ali zato nema problema da svog muža blati zbog iste stvari.

Kao treće – slušajući ružne priče o nekome počet ćemo da mrzimo tu osobu, bez da saslušamo odbranu. S druge strane, ta osoba će nam možda biti od pomoći u daljem života ili je možda već bila od velike pomoći. Da li je pošteno osuditi nekoga bez prilike da se brani?

Kao četvrto – priče se šire i uopštavaju. Koliko ste puta samo čuli: “Znam za jednu ženu, muž joj takav i takav, a ona šuti, trpi, itd.” Svi štuju tuđu privatnost, ali Lamije, Amre, Sadike odjednom postaju “jedna žena”. “Jedna žena” se ubrzo poopštava na “većina žena”, a ponekad i na “sve žene”. I onda se šire priče kako su u određenoj društvenoj zajednici muževi nasilnici, preljubnici i slično, a žene jadne i ponižene. Priče koje se šire prave šablone za određenu skupinu ljudi i stereotipiziraju. Tako zbog jednog lošeg izbora jedne Šefkete, koja je slučajem pokrivena žena i udala se za čovjeka Šekiba koji se kasnije odao alkoholu, sve pokrivene žene su potencijalne žrtve alkoločarskih brakova. Tako zbog jedne Halime koja slučajem nosi nikab i koja se, zbog svoje površnosti i uvjerenja da se bračni drug bira tako što izabereš prvog koji ima bradu do koljena, udala za uskogrudog i priglupog čovjek Hazima koji joj ne da izaći iz kuće i koji insistira da svako od svoje šestero djece rodi u kući, odjednom sve žene pod nikabom postaju žrtve neandertalaca koji smatraju da su brak i zatvor isti pojam, kada je žena u pitanju. Šireći priče o ljudima bez imena širimo predrasude, širimo dojam da su to stvari koje su mnogo prisutne, plašimo neudate i neoženjene osobe mnoštvom priča o ekstremima ljudske nesavršenosti i poopštavamo probleme. To više ne postaju priče ljudi sa kompleksima, neupregnutim egoima, ljudima bez svog stava, bez samopouzdanja – to postaju priče koje su problem ummeta! To što jedan čovjek u braku sa jednom pokrivenom ženom, u džematu koji broji nekoliko desetina džamija, odao se alkoholu, doživljava se kao gorući problem cijelog ummeta koji je prisutan ili na rubu prisustva u svakoj kući. Poopštavanjem tuđih mahana se degradira status muškaraca i žena u društvu, te se smanjuje njihovo međusobno poštovanje.

Kao napomenu, bitno je istaknuti da autor ovog teksta ne odobrava niti opravdava nijedan vid nasilja, bilo ono fizičko, emocionalno ili psihološko. Zbog toga je bitno napomenuti da je konstantno žaljenje i iznošenje svojih problema drugoj osobi, njeno uvlačenje u svoje problematične porodične odnose, bez iskrene namjere da se od nje traži pomoć ili sa sviješću da ta osoba ne može pomoći, otvoreno i svjesno psihološko nasilje nad osobom kojoj se iznose problemi. Opterećivati nekoga svojim problemima a pri tome znati da to neće dovesti do rješenja istih je nepoštivanje tuđih emocija i njihovih potreba. Ukoliko je osoba opterećena svojim brigama, uistinu joj ne treba da još sluša o tuđim problemima od osoba koje se ne znaju nositi sa životnim problemima, koje ne žive život već ga samo komentarišu. Bavimo se svojim životom i samounapređenjem, a odbijmo biti kanta ljudima koji imaju potrebu da svo generisano smeće u svom braku istresu negdje!

Pragmaislam
ŠTA MI JE NA UMU