Pragmaislam

O blogu u tri riječi: razmišljanja, utisci, zaključci. Pišem tekstove o tome kako je živjeti kao musliman, kako poboljšati sebe i svoju zajednicu. Pišem o svakodnevnim radostima, problemima i dilemama, u nadi da će biti od koristi za druge.

31.08.2012.

Odgovornost za širenje (ne)znanja

Sjetih se neki dan jedne anegdote, koja me svaki put jednako nasmije. U jednom malom selu tako živješe muž i žena čija je životna želja bila da pošalju svoju djecu na fakultet. I njihove nade se ostvariše – poslaše tako oni svog najstarijeg sina, svoj ponos i diku, da studira medicinu. Cijelo selo je bilo sretno i ponosno što sad i oni imaju – doktora! Nakon mjesec dana nastave, došao je mladić da posjeti svoje roditelje. Za vrijeme te kratke posjete, njihov dom je posjetilo mnogo komšija, starih i ne tako starih. Dođe jedan dedo i kaže mladiću: “Sine, hajde molim te vidi šta mi je sa mojom nenom, boli je nešto na lijevoj strani, ne može da se sagne. Hajde, ti si doktor!” Kada je udovoljio prvom dedi, odjednom se pojaviše drugi “pacijenti”. Nekome je trebalo pregledati lijekove, nekome je trebalo pregledati opekotinu, a u neka doba se i komšiji krava počela teliti, pa tako naš “doktor” završi i kao babica na kravljem porodu! Veli komšija: “Hajde, insan – hajvan, sve je to u blizu, pa de ti moju šarulju pregledaj!” Tako naš student, koji odsluša svega jedan mjesec nastave, postade doktor.

Događaj jeste šaljiv, ali srećom i vrlo poučan: često ćemo se u životu susretati sa ljudima koji nude nestručna mišljenja, bilo da ih je neko pitao ili da se sami nameću. Dostupnost informacija kroz knjige, medije, a naročito Internet, je dala dosta samopouzdanja ljudima, tako da kada pročitaju par članaka, osjećaju se dovoljno kompetentnim da nude savjete na tu temu, bez obzira što nemaju nikakvog obrazovanja niti značajnijeg iskustva na tom polju. Tako imate ljude koji će bez ikakvih problema da vam nude savjete iz oblasti medicine, farmacije, prava, ekonomije, a u porastu je i broj “poznavalaca” fikha, hadiskih i srodnih nauka.

Znamo da je obaveza muslimana da širi znanje i postupa prema znanju. Međutim, nekoliko sirovih informacija se ne može kvalifikovati kao znanje. Znanje podrazumijeva dubinu, širi uvid u stvari. Također, podrazumijeva i ispravno shvatanje te jedne jedine informacije, odnosno poznavanje konteksta. Mada često na prvi pogled izgleda da manjkavo znanje šteti ili koristi samo osobi koja ga posjeduje, istina je daleko od toga. Podsjeti me to na jedan incident iz Poslanikovog sallallahu alejhi we sellem života. Spominje se u hadisu (kojeg bilježi Ebu Davud od Ibn Abbasa) da je neki čovjek razbio glavu na putovanju, a zatim se u snu odžunupio. Bojao se za svoje zdravlje, ali je htio da klanja, pa je pitao šta da učini. Ljudi su mu rekli da ne znaju ni za kakvu olakšicu, te da se mora okupati. On je tako učinio, ali je kupanje pogoršalo njegovo stanje i on je zatim umro.  Kada su o tome obavjestili Poslanika sallallahu alejhi we sellem, rekao im je: ”Ubili su ga – Allah ih ubio, zašto nisu pitali kada nisu znali, jer je lijek za neznanje pitanje.”

Ratnik kada se naoružava, prije nego li uzme oružje u ruku, najprije obuče zaštitni prsluk. Taj prsluk štiti njegovo srce i druge organe koji su ključni za preživljavanje. Tako moramo postupiti i mi – ljudi koji se naoružavaju znanjem. Najprije se moramo zagrnuti sa dvije riječi zaštite, koje glase: “ne znam”. Te dvije riječi, koje su postale tako rijetke i teške, štite naše srce od tereta odgovornosti i one su ključne za razvijanje znanja – one štite baštu našeg intelekta od korova kvaziznanja i ostavljaju netaknute mladice zdrave misli da rastu. Mada je paradoks, ipak – reći da nešto ne znaš kada to doista ne znaš ili si u sumnji je obilježje znanja i odlika učenih. Osoba koja ima nekog znanja i koju je to znanje oplemenilo nema potrebe da se dokazuje odgovaranjem na pitanja o kojima nema dovoljno znanja. Čovjek koji ima odgovor na svako pitanje iz svake oblasti je zasigurno onaj koji mnogo i griješi u svojim odgovorima!

Danas su prilike takve da se mišljenje mnogo cijeni, čak i više nego razmišljanje! Tako ćete vidjeti da ljudi bez ikakvog znanja daju samouvjerene odgovore i iznose mišljenja o kompleksnim socijalnim, političkim ili ekonomskom problemima. Sigurno ste i sami bili svjedokom kada neko (za koga bi termin ‘laik’ bio kompliment) iznosi svoju teoriju o tome kako se trebaju riješiti složena ekonomska ili politička pitanja jedne zemlje. S druge strane, ako osoba nema mišljenja o nekom gorućem pitanju, smatra se neznalicom. Međutim, musliman treba biti vjeran učenju svoje vjere i usvojiti islamsku normu koja kaže da mišljenju uvijek prethodi znanje i razmišljanje. Musliman sebi ne smije dopustiti da zauzme čvrst stav o nekoj temi a da o tome nije dovoljno informisan!

Još jedna stvar pri kojoj treba biti pažljiv je iskustvo. Ukoliko dajemo savjet na osnovu našeg ličnog iskustva, uvijek je potrebno naglasiti da je u pitanju lično iskustvo i da je naša objektivnost upitna. Zapamtite: naše iskustvo ne čini pravilo! Zato ste se sigurno susretali sa potpuno suprotstavljenim informacijama o nekom doktoru, restoranu, bazenu, itd. Na primjer, jedna osoba će reći da je neko najbolji stomatolog na svijetu, dok će druga osoba biti gnjevna i ogorčena njegovim lošim radom. Vaše iskustvo je upravo to – vaše! Mnoštvo pojedinačnih iskustava bi eventualno moglo složiti mozaik objektivnosti, ali kako ste vi doživjeli neku osobu, uslugu ili proizvod je potpuno nemjerljiva kategorija. Ono što bi moglo biti od vrijednosti za sagovornika je da on postavlja konkretna činjenična pitanja, a vi odgovarate. Na primjer, ukoliko vas neko pita za kvalitetu kursa, možete mu navesti termine, stručnu spremu predavača, lekcije ili vježbe koje ste prešli, priložiti udžbenik. Ako mu kažete da je kurs dosadan i beskoristan, to više govori o vama nego o kursu – vama to gradivo nije bilo zanimljivo i vama nije koristilo, ali možda je desetinama ljudi bilo od koristi.

Svi nekada dođemo u priliku da budemo pitani za mišljenje ili dođemo u iskušenje da dadnemo mišljenje. Zato je bitno što prije u svom životu usvojiti jednu činjenicu: u većini slučajeva izostanak našeg mišljenja neće nanijeti štetu. S druge strane, razmislimo dobro: da li smo u stanju ponijeti na svojim plećima odgovornost savjeta kojeg dadnemo, ukoliko ga neko posluša? Ima ljudi koji cijene tuđa mišljenja i koji su uistinu spremni promijeniti jedan segment svog života ako za to dobiju poticaj iz usta nekoga koga cijene. Vidjela sam ljude koji često citiraju i žive po hadisu koji je ocijenjen kao izmišljen, samo zato što su ga čuli od prijatelja. Ili ljude koji ozbiljne zdravstvene probleme rješavaju na svoju ruku, samo zato što su ih roditelji naučili da “doktori nemaju pojma”. Da li smo spremni nositi odgovornost za to što neko, čuvši to od nas, nastavlja da prenosi neistine o Allahu i Poslaniku? Da li smo spremni nositi odgovornost za narušavanje nečijeg zdravlja, jer smo mu savjetovali lijek ili hranu koji mu nisu odgovarali? Da li smo spremni nositi odgovornost za umor žene koja radi na svim poljima života zato što smo je ubijedile svojim govorima da je nesposobna žena ona koja ne može žonglirati kuću, djecu, muža i karijeru? Da li smo spremi nositi odgovornost za suze žene kojoj smo savjetovali da napusti muža jer se nama nije dopadao? Da li smo spremni nositi odgovornost za potencijalnu klevetu kada kažemo za nekog doktora da ne radi dobro? Zato, dobro se zamislimo nad svim savjetima i mišljenjima koje iznosimo i budimo iskreni – da li smo spremi preuzeti odgovornost za njih?

30.08.2012.

Šta je muslimanka bez muža?

“Znaš da si ostarila kad se svi ljudi oko tebe počnu ženiti i udavati!”, reče mi jedna prijateljica. Starenje je prirodan proces, rekoh ja, u želji da popunim taj vremenski interval potreban za analizu njenih riječi. Promislih i u tim riječima nađoh mudrost. Čini mi se da me je baš taj val udaja mojih prijateljica i sestara u vjeri nagnao da pomislim kako sam ustvari – ostarila. Osjećala sam se kao čovjek koji šeta plažom zamišljen i tek kad dijete sa zračnim jastučićem prepliva ispred njega, onda shvati da je ustvari do pasa u vodi. Ono što sam sigurno znala je da sazrijevam, ali valjda nikad nisam ozbiljno razmišljala o tome da uporedo i starim. Da sad odjednom postajem dobna kategorija od koje se očekuju određene socijalne konvencije, od koje se očekuju određene životne odluke. Da prelazim iz dobne grupe u kojoj je još uvijek socijalno prihvatljivo biti neodlučan i zavisan, u dobnu grupu u kojoj se od tebe očekuje da budeš nezavisna i odlučna osoba – šef svog života. Sve djevojke, koje Allah poživi, će se neizbiježno naći u vodi. Neke će svaki korak popratiti svjesno, a neke će shvatiti tek kad voda dođe do grla. Starenje je nešto što čovjek ne može kontrolisati, ali ono što može kontrolisati je reakcija na promjene koje dolaze s godinama.

Jednom kada se muslimanka nađe u dobnoj kategoriji 20+, uviđa da se tu mnogo priča o braku. Da postoji mnogo predavanja i knjiga o muslimanki kao supruzi i kao majci. Govori se o tome kako je brak pola vjere, kako je Džennet pod nogama majke. Spominju se predaje, primjeri, savjeti. Naravno, sve ovo predstava jedan plemenit kolektivni napor da se pozitivno stimulišu mladi ljudi na moralan život, na rano osnivanje porodice. Želja je da se u mladim muškarcima i ženama probude nježni pupoljci naše naravi, naše fitre, koji su odgovorni za samilost, empatiju i blagost, koji će od nas, uz Allahovu pomoć, napraviti kvalitetne supružnike i roditelje. Zato molim Gospodara da obilato nagradi sve ljude koji su imali učešća u promovisanju vrijednosti braka. Pažljiv čitalac osjeća neko nadolazeće “ali”, međutim, zaista ne želim da to “ali” umanji vrijednost ili u pitanje dovede ispravnost gore navedenih napora, koji su neophodni u društvu i koji su bili sebeb mnogih brakova i lijepih odnosa u braku.

Ali. Ovi napori uistinu drugačije utiču na drugačije ljude. Pošto poznajem žene, o ženama i njihovoj percepciji mogu prenijeti ono što sam primijetila. Na veliki broj žena ova društvena stimulacija djeluje pozitivno. Na neki način ih primora da napokon odvoje vremena i ozbiljno razmisle o tematici braka – šta misle o braku, kako će se pripremiti za brak, kako će tražiti bračnog druga. Ali, na neke ova društvena stimulacija (izbjegavam riječ “pritisak”) djeluje drugačije. Činjenica je, i kao takvu je treba posmatrati, da se neće sve žene udati do tridesete. Također, činjenica je da se neće sve žene udati. Ovo može biti iz raznih razloga, od nepronalaska odgovarajućeg partnera do postavki uloga u porodici čiji je trenutno član. Razlozi mogu biti i zdravstvene prirode.

Kod znatnog broja žena koje nisu udate ali žele da se udaju primijetna je  neka tiha tuga. Isprva sam mislila da im nedostaje prisnost, da žude za svojim potomstvom dok grle i nosaju djecu svojih prijateljica, sestara i rodica. Mislila sam – biologija. Međutim, u jednom razgovoru sam shvatila da kod muslimanki postoji potpuno druga dimenzija neudatosti – zbog tako čestog i opširnog ukazivanja na važnost žene kao supruge i kao majke, one žene koje nisu uzele te uloge u životu se osjećaju nepotpune! Osjećaju da svoje vjerske i ženske kapacitete mogu tek da ostvare sklapanjem braka. Da Allah oprosti svima nama koji smo doprinijeli da se naše sestre u vjeri ovako osjećaju!

Allah je uistinu učinio ovu vjeru lakom i dostupnom! Uistinu je učinio da svako, bez obzira na to u kakvoj se životnoj situaciji nađe, može da ostvari svoju svrhu postojanja, a ta svrha postojanja je jako jasna: “Džine i ljude sam stvorio samo zato da Meni u ibadetu budu.” (Ez-Zarijat, 57) Najvažnija i osnovna uloga muslimanke je biti robinja Allahova!  Sve ostale uloge – sestra, kćerka, supruga, majka, sve su to sporedne uloge i stepen kvaliteta kojim se te sporedne uloge izvršavaju je direktan odraz kvaliteta kojim je osnovna uloga izvršena. Osnovna uloga samo podupire sporedne uloge i olakšava ih. U tome se sastoji maloprije spomenuto “ali”. Toliko se investira vremena i napora ubjeđujući žene da je njihovo da budu supruge i majke, ali im se ne naglašava da su to sporedne uloge koje neće sve muslimanke ostvariti, ali da je ona osnovna uloga – pokornost Allahu, ta uloga koju svaka muslimanka može ostvariti.

Razmislite – da li bi Allah dao da je svrha postojanja nešto što ne može svako ostvariti? Što nije svima dostupno i moguće? Pa, zar on nije Pravedni? Zar on nije Milostivi? Mnogo je različitih scenarija u kojima se osoba ne može udati ili oženiti. Npr. osoba koja je prije islama živjela životom promiskuiteta ili intravenoznih droga. Nakon prihvatanja vjere Allah je očistio njihovo srce, ali spolno prenosive bolesti nisu nestale. Ovakva osoba ne može da sklopi brak, jer bi bolest prenijela na svog supružnika. Jedno od rješenja koje se nudi je da se ovakvoj osobi nađe partner koji je također obolio od iste bolesti. Ali, realno gledajući – koliko je lako naći takvu osobu, i jednom kad je nađeš, pitanje je da li ćete se slagati. Ipak, ljude u braku spaja kompatibilnost a ne prošlost.

Voljela bih nas podsjetiti na jednu nevjerovatnu ženu koja nam je mnogo bliža nego što smo to i same svjesne, i koja nas o ovoj temi uči mnogo više nego svi dersovi ovog svijeta. Zamislite Aišu r.a., zamislite njenu mudrost, njenu ljepotu, njenu rječitost. Iznimna, jaka žena, koju je odgojio sam Poslanik s.a.w.s. Zamislite da ste na njenom mjestu. Imate muža koji je doslovno najbolji muž na svijetu. Volite ga cijelim srcem. On podnosi sve iskrice vašeg karaktera i ophodi se prema vama na najljepši način. Priznaje vašu važnost u svom životu, vaše znanje. Uvažava vašu mudrost. Živite lijepo, često skromno, ali mirnog srca. U vašoj dvadesetoj godini vaš suprug umire. U dvadesetoj godini – kada današnje žene tek počinju tragati za mužem, kada maštaju o porodici i djeci, Aiša r.a. je svoj bračni život završila. Molim vas da se samo zamislite u tom položaju. Izgubiti muškarca koji ti je toliko značio i nemati djece, još pri tome jasno znati da nikada više nećeš moći niti se udati niti imati djece – ženidba Poslanikovih s.a.w.s. supruga je bila muslimanima zabranjena. Zamislite kako je osjećati to – na početku si svog životnog puta, u cvijetu svoje mladosti i puna potencijala, a već znaš da nikada nećeš moći ostvariti zajedništvo niti potomstvo. Zasigurno joj je nedostajalo da nekoga uzme za ruku. Zasigurno je ponekad poželjela da je okružena svojom djecom. Zasigurno je poželjela da čuje Poslanikove s.a.w.s.  korake opet u svojoj kući. To su nehotične misli koje samo dataknu um, a kod vjernika brzo ispare.
Ali što je Aiša r.a. učinila? Da li je sjela i plakala nad svojom sudbinom?  Da li je dopustila da snovi more njeno srce? Da li je dopustila da gubitak zasjeni viziju onoga što može ostvariti? Ne, nije! Mada je izgubila  dalju priliku za brak i potomstvo, Aiša r.a. je nastavila da hrabro kroči putem znanja i čvrstine u ostvarivanju svoje primarne uloge – obožavanja Allaha. Njena jasna vizija puta ka Džennetu ju je učinilo predanom u učenju i podučavanju. Evo što su neki od velikana ovog ummeta rekli o njoj:

Prenosi se od Urveta da je rekao: “Nisam vidio da je neko učeniji od Aiše u ajetima koji su objavljeni, i u nasljednom pravu, i sunnetu, i stihovima, i danima, i u medicini.“

Rekao je Ata b. Ebi Rabaha: “Aiša je bila najbolji fakih (pravnik).“

Također, prenosi se od Muhammeda b. Šihaba ez-Zuhrija da je rekao: “Kada bi se sakupilo znanje koje posjeduje Aiša i znanje ostalih žena, Aišino bi znanje bilo bolje.“

Ebu Burde b. Ebi Musa, prenoseći od svoga oca, rekao je: ”Kad god bismo naišli na neki problem, za to bismo upitali Aišu, i kod nje našli znanje o tome.”
Aiša r.a. je preselila u svojoj 63. godini života. Rođena u islamu, umrla u islamu i ostala zapamćena kao jedan od najvećih uzora za muslimanke do Sudnjeg Dana.

Brak i potomstvo su od neizmjerne i nesagledive koristi; te veze su nezamjenjivi čvorovi u tkanju našeg društvenog ćilima. Ali bitno je onim članovima našeg društva koji nisu ostvarili ove veze ili koji ih nikada neće moći ostvariti, dati do znanja da ih to ne treba sprječavati niti paralizirati u svom nastojanju da budu najbolji muslimani što mogu biti! Brak nije obavezan uslova imana. Za one koji ga ostvare i znaju da ga koriste onako kako je Poslanik s.a.w.s. savjetovao, on može biti uzrokom upotpunjavanja svoje vjere. Ali izostanak braka ili djece u životu jedne muslimanke ne smije biti razlog da oslabi njena veza sa Gospodarom ili njeno nastojanje da upotpuni svrhu svog postojanja. Čak naprotiv – dok nema druge distrakcije srca kao što su muž i djeca, žena može iskoristiti to vrijeme da se posveti jačanju ljubavi prema Gospodaru, te da poveća kvantitet i kvalitet svojih dova. Sestro, neka ti srce ne tuguje – ako se fokusiraš na Gospodara i uputiš mu dovu, ti ćeš biti zadovoljna i kad ti podari dobrog muža i kad te spasi lošeg muža. A dok čekaš svog “suđenog”, možeš toliko dobra napraviti! Vjernično srce je uvijek zadovoljno Allahovom odredbom, zato radimo na tome da nam u grudima tuče vjerničko srce – za svoje dobro.

28.08.2012.

Kad ljudi iznevjere

Ljudi su fascinantna bića. Njihova priroda je tako transparentna, a tako nedokučiva. Taman kad misliš da si popisao sve formule koje opisuju ljudsko ponašanje i razmišljanje, uvidiš nešto novo. To novo može biti gluma, a može biti neprerađena istina. Čovjek cijeli život stoji u  u čudu i čeka da mu se ljudi dese.

Međutim, postoji jedna stvar koju ljudi ne mogu sakriti. Čak i da hoće – ne znaju. To je upleteno u kernel njihovog bića i njihova je elementarna potreba. Možemo je nazvati potrebom za sigurnošću, ali je pitanje da li ova sintagma čini pravdu toj silnoj emociji koja nastanjuje svaki nivo ljudske svijesti. Opisno, mogli bi reći da je to nesavladiva želja da postoji nešto stabilno u čovjekovom životu. Neka konstanta. Nešto na što se čovjek može osloniti, u što ima povjerenje. Ne mora nužno moći da kontroliše tu pojavu, ali ona mora postojati i biti dostupna kao primjer toga da postoji nešto u životu što se može nazvati sigurnošću. To može biti bilo šta. Vjerovatno ste imali nekog prijatelja koji stalno spominje i nikako da prežali zatvaranje neke pekare ili završetka neke serije. To je ta pekara u kojoj je godinama išao svaki dan na ručak, i tri puta sedmično uzimao krofnu, a dva puta kiflu. Činjenica da više nema te pekare, da je nakon toliko godina nestala, teško pada nekome ko je polagao nade da će na tom mjestu naći hranu, ma kako banalno zvučalo.  Ili, zasigurno ste upoznali roditelje koji su opčinjeni vlastitom djecom i smatraju da su njihova djeca kolekcija najboljih ljudskih vrlina koja samo raste sa godinama. I da ostanu bez svojih poslova i bez kuće, oni znaju da će i tada imati prekrasnu djecu koja će biti konstanta sreća u njihovim životima. Ljudi se oslanjaju na statisiku pa si dopuste hrabrost da misle kako će ih djeca nadživjeti, odnosno kako će cijeli život imati ispunjujuću rutinu posmatranja razvoja svoje djece. Možete li zamisliti ogorčenje i prazninu koju osjeti takav roditelj kada njegovo dijete oboli ili kada umre?

Postoje životne okolnosti koje će bez ičijeg uticaja odnijeti ono što su bile naše životne konstante. Povreda koljena može zauvijek razdvojiti sportistu i njegovu voljenu loptu. Ali, stvari postaju teže kada su drugi ljudi ti koji se odluče da promijene naše konstante ili kada se promijeni ponašanje ljudi koji su bili naše konstante. Mi tome dajemo druga imena, kažemo da nas je neko razočarao, iznevjerio, izdao. Takvih primjera je mnogo, i kroz život čovjek skupi mnoštvo – i onih sitnih kao oblutak i onih velikih kao planina.

Zamislite osjećaje roditelja koji su proveli cijeli život vodeći brigu o svom djetetu, najbolje kako su znali. Postarali su se da njihovo dijete ima sve prilike koje oni nisu imali. Poslali su ga na fakultetet u drugi grad, a nisu ni sami znali kako će mu to priuštiti. Polagali su svaki ispit s njim, bodrili ga, saburali godinama. Duboko su vjerovali u to da će se njihov trud isplatiti, da će omogućiti bolji život svome djetetu i da će dijete to dobročinstvo prepoznati – da će uzvratiti dobročinstvom. Zamislite te plemenite osjećaje roditelja, tu dugotrajnost njihovih dobrih namjera, tu iscrpnost njihovog žrtvovanja. A onda zamislite osjećaje roditelja kada uvide da nakon što se njihovo dijete zaposlilo, ono se ponaša kao da je jedina njegova obaveza prema njima petominutni telefonski poziv o svome trošku. Zamislite njihovo ogorčenje kada investiraju desetljeća rada i novca da bi u svojoj starosti morali moliti dijete da im dadne malo novca, za drva. Ali lažu da je za drva, već je za hranu, samo im stid ne dozvoljava da kažu. Tako neka djeca iznevjere svoje roditelje.

Zamislite osjećaje mlade žene koja je cijelo svoje djevojaštvo maštala o skladnom braku. Koja je bila spremna da u potpunosti primi nekoga u svoj život i svoje srce, da taj muž ne bude samo formalna uloga koja mora proći kroz dramu života. Taj jedan nakon kojeg neće moći ni pomisliti da je kompatibilna sa nekim drugim, čije će mahane moći podnositi i koji će moći podnositi njene mahane. Njoj je dovoljno da je s njim, i njemu je dovoljno da je s njom – jednom kad ih život sastavi. Zamislite njene osjećaje kada nađe nekoga za koga smatra da je ta osoba i s kim ostvari brak. Sreća koju osjeća u tom braku otvori njena prsa i ona investira sve svoje emocije i vrijeme u taj brak. Investira sebe. Zamislite onda njene osjećaje kada sazna da on razmatra i druge opcije. Da njihov brak nije bio toliko “jedan-na-jedan” kao što je ona mislila. Ili je možda već razmotrio druge opcije. Te druge opcije su se pojavile kao da ona nikad nije ni postojala, niti je zdrav razum igrao neku ulogu. Tako neki muževi iznevjere svoje žene.

Ovakve pojave unesu tugu u srce ljudi koji samo slušaju o njima. A kada i sami dožive nešto srodno, tuga se umnogostruči. Međutim, ono što razlikuje muslimana od većine ljudi je način na koji njegova duša probavi ovako tešku dunjalučku hranu. Musliman mora sa sobom u toku svog života račistiti jednu bitnu stvar, čiju poruku nosi mnogo ajeta, ali je najčitanija sura Al-Ihlas, koja kaže:
“Reci: On je Allah – Jedan
Allah je Utočište svakom
Nije rodio i rođen nije
I niko Mu ravan nije.

Allah je jedina konstanta u životu. On je jedini izvor stabilnosti i sigurnosti. On je jedini na koga se možemo osloniti. Ta – On je jedini koji je vječan! On neće iznevjeriti naše povjerenje, niti ignorisati naše dobročinstvo. On neće zaboraviti na nas niti na Svoja obećanja. A ljudi… Ljudi budu i prođu. Prijatelji nestanu, kad ih previše puta zovneš sa potrebom odjednom se prestanu javljati na telefon. Bračni drugovi budu drugovi do jednom, pa onda drugarstvo prestane i nađu sebi nove drugove. Roditelji se zabave djecom, pa se djeca zabave sobom. Ovako to biva tamo gdje ljudi griješe i gdje su srca slijepa i gluha. Nekoga se tuđe suze ne tiču, ako koristi ili štete od njih nemaju.
Zato ne treba čovjek mnogo očekivati od ljudi. Oni sebi ne mogu pomoći. Oni nekada neće ili ne mogu ponuditi ono što bi mi htjeli da nam ponude. Ljudi su insani – zaboravljivi. Ljudi su promjenjivi – varijable. Ljudi su takvi – samoljubljivi. Obećanja se danima habaju, dok ih se na kraju ni ne sjećaju. Ali Allahova obećanja i nagrade važe zauvijek. Znajte, ono što vam je Allah obećao, dobićete! On je Svemoćan i On nema poteškoća da Svoja obećanja ispuni. Kod Njega su sve riznice, On nema problema da nagrade podijeli. Ako vas neko od ljudi iznevjeri, dovite i saburajte – Allahova nagrada neće izostati. Ali popričajte sa svojim srcem i prekorite ga: zašto je osim Njega druge konstante tražilo?

27.08.2012.

O tuđim brakovima i bračnim problemima

Bez obzira u kojoj se društvenoj konstelaciji našle, ono što je primijetno kod muslimanki je izražena želja da pomognu jedan drugoj. Čak i kada se ne poznaju dugo, niti mnogo, prisutno je saosjećanje i želja za otklanjanjem tereta koji tišti tuđe srce. Nažalost, ta međusobna ljubav i povjerenje znaju biti zloupotrebljeni. Pod krinkom sestrinstva u ime Allaha, postoje tendencije da se od svoje sestre u islamu napravi bračni terapeut. Prije nego što se upustite u tu zahtjevnu profesiju, vrijedi razmisliti o sljedećim stvarima:

Ukoliko vam se neko počne žaliti na svog muža, prva stvar koju trebate pitati tu osobu (a i sebe) je – zašto mi to govoriš, odnosno kako smatraš da ja mogu doprinijeti rješavanju vaših problema? Ukoliko zaključite da vi nemate nikakvog utjecaja na situaciju ili izbore osobe koja se žali, onda otvoreno spriječite dalje potenciranje te teme. U većini slučajeva, ljudi iznose svoje probleme ne zbog potrage za rješenjem, već zbog potrebe da svoju frustraciju liječe kroz druge ljude. Žele da budu slušani, a ne da slušaju.

Razlog zbog kojeg tolerišemo maratonsko izlaganje mahana nečijeg muža je što smatramo da je to star povjerenje, te da je ta sestra samo nama od svih ljudi se mogla povjeriti o stvarima koje trpi. Osjećamo se posebno. Stičemo (pogrešan) dojam da je čast to što nas neko smatra za osobu od povjerenja i mudrosti, kojoj bi se mogle iznijeti privatne stvari i tražiti savjet. U suštini, postajemo samo publika jednoj amaterskoj drami sukoba ega, a naše mišljenje se ni ne razmatra, nego se uzme kao neophodno zlo nakon pripremljenog monologa.

Obaveza je svakog pojedinca, naročito vjernika, da sebe zaštiti od malicioznog djelovanja ovakvih ljudi i ovakvih izlaganja. Tim ljudima nije stalo do vas – njima je stalo da prebace dio svog bremena i na leđa drugih, te da steknu simpatije zbog svoje uloge žrtve. Najbolji pokazatelj je njihova pasivnost u rješavanju stanja u kome se nalaze, a aktivnost u žaljenju na to stanje.

Ovakve priče ozbiljno štete osobi kojoj se iznose!

Kao prvo – žena koja dovoljno puta čuje horor priče iz tuđih brakova počet će da umišlja probleme u svom braku, pokušavajući da ugura situacije iz svoje svakodnevnice u okvire naučenih uzoraka konflikta, neslaganja, nasilja koje je toliko puta čula. Tako će žena koja je udata za čovjeka koji je nervozan kad se tek probudi to početi doživljavati kao njegovu nepravdu i psihičko nasilje prema njoj, mada je ranije to potpuno ignorisala i jednostavno mu dala malo vremena da sebi dođe. Kao klimaks ovog ispiranja mozgom je formiranje “svi ste vi isti” stava, a to je vrhunac nepravde prema svom bračnom drugu. Pretpostaviti da je default-no stanje muškarca ono koje kombinuje sve loše osobine tuđih muževa, a da je to što je tvoj muž sad miran neka vrsta neaktivne faze inkubacije dok se ne desi neki događaj koji će i od tvog muža napraviti nasilnika, licemjera i ženskaroša je nepravda prema njemu, sebi i vašem braku. Tuđi problemi nisu naši problemi i tuđi muževi nisu replike naših muževa.

Kao drugo – slušajući jednu stranu čujemo upravo to: jednu stranu. Da znamo kakva je ta osoba koja nam se žali u braku, možda bi joj mi i žešće presudili od njenog muža. Niko neće sebe blatiti i pričati šta ona radi, a što je možda bio i uzrok tih problema. Mislite li da bi žena koja se žali da joj muž flertuje preko interneta priznala da je ona to prva radila, pa on saznao, te sam sebi nakon toga dao zeleno svjetlo za osvetu? Naravno da bi ona to prešutila, ali zato nema problema da svog muža blati zbog iste stvari.

Kao treće – slušajući ružne priče o nekome počet ćemo da mrzimo tu osobu, bez da saslušamo odbranu. S druge strane, ta osoba će nam možda biti od pomoći u daljem života ili je možda već bila od velike pomoći. Da li je pošteno osuditi nekoga bez prilike da se brani?

Kao četvrto – priče se šire i uopštavaju. Koliko ste puta samo čuli: “Znam za jednu ženu, muž joj takav i takav, a ona šuti, trpi, itd.” Svi štuju tuđu privatnost, ali Lamije, Amre, Sadike odjednom postaju “jedna žena”. “Jedna žena” se ubrzo poopštava na “većina žena”, a ponekad i na “sve žene”. I onda se šire priče kako su u određenoj društvenoj zajednici muževi nasilnici, preljubnici i slično, a žene jadne i ponižene. Priče koje se šire prave šablone za određenu skupinu ljudi i stereotipiziraju. Tako zbog jednog lošeg izbora jedne Šefkete, koja je slučajem pokrivena žena i udala se za čovjeka Šekiba koji se kasnije odao alkoholu, sve pokrivene žene su potencijalne žrtve alkoločarskih brakova. Tako zbog jedne Halime koja slučajem nosi nikab i koja se, zbog svoje površnosti i uvjerenja da se bračni drug bira tako što izabereš prvog koji ima bradu do koljena, udala za uskogrudog i priglupog čovjek Hazima koji joj ne da izaći iz kuće i koji insistira da svako od svoje šestero djece rodi u kući, odjednom sve žene pod nikabom postaju žrtve neandertalaca koji smatraju da su brak i zatvor isti pojam, kada je žena u pitanju. Šireći priče o ljudima bez imena širimo predrasude, širimo dojam da su to stvari koje su mnogo prisutne, plašimo neudate i neoženjene osobe mnoštvom priča o ekstremima ljudske nesavršenosti i poopštavamo probleme. To više ne postaju priče ljudi sa kompleksima, neupregnutim egoima, ljudima bez svog stava, bez samopouzdanja – to postaju priče koje su problem ummeta! To što jedan čovjek u braku sa jednom pokrivenom ženom, u džematu koji broji nekoliko desetina džamija, odao se alkoholu, doživljava se kao gorući problem cijelog ummeta koji je prisutan ili na rubu prisustva u svakoj kući. Poopštavanjem tuđih mahana se degradira status muškaraca i žena u društvu, te se smanjuje njihovo međusobno poštovanje.

Kao napomenu, bitno je istaknuti da autor ovog teksta ne odobrava niti opravdava nijedan vid nasilja, bilo ono fizičko, emocionalno ili psihološko. Zbog toga je bitno napomenuti da je konstantno žaljenje i iznošenje svojih problema drugoj osobi, njeno uvlačenje u svoje problematične porodične odnose, bez iskrene namjere da se od nje traži pomoć ili sa sviješću da ta osoba ne može pomoći, otvoreno i svjesno psihološko nasilje nad osobom kojoj se iznose problemi. Opterećivati nekoga svojim problemima a pri tome znati da to neće dovesti do rješenja istih je nepoštivanje tuđih emocija i njihovih potreba. Ukoliko je osoba opterećena svojim brigama, uistinu joj ne treba da još sluša o tuđim problemima od osoba koje se ne znaju nositi sa životnim problemima, koje ne žive život već ga samo komentarišu. Bavimo se svojim životom i samounapređenjem, a odbijmo biti kanta ljudima koji imaju potrebu da svo generisano smeće u svom braku istresu negdje!

26.08.2012.

Zašto su pokrivene bolje muslimanke od otkrivenih?

Biti muslimanka koja nosi maramu je, u najmanju ruku, zanimljivo. Marama biva razlogom da se nađeš u neobičnim situacijama, da upoznaš ljude i da razmijeniš mišljenja. Ne znam u čemu se sastoji ta želja, ali ljudi kada pričaju sa pokrivenom ženom se osjećaju pozvani da pitaju o marami i o vjeri, o njenom životu i iskustvima. Mnogo lijepih razgovora proiziđe iz te inicijative, i čovjeku bude drago da može podijeliti s drugima ono što smatra jednom od lijepih stvari u svom životu. Dakako, ima i inicijativa koje su već unaprijed smišljenje, pitanja koja su unaprijed odgovorena, tako da kada takva osoba postavlja pitanja, vidiš da se srčano nada da ćeš potvrditi njene sumnje i pretpostavke, za koje ona smatra da su istine.

Ulazim u prodavnicu. Lokalna prodavnica sa utvrđenim protokolom usluge: najprije ispitivanje o zdravlju, zatim kratak komentar o vremenu, preko reda uslužen lokalni dedo, a onda iznošenje razloga dolaska u prodavnicu. Ovo je jako dobar protokol koji održava lokalne prodavnice u životu od pamtivijeka. Međutim, u jednom trenutku, nekako između mog osvrta na nestanak jučerašnjih stratusa i današnju pojavu kumulusa te zahtjeva za jednom flašom gazirane vode, pojavi se potpuno nepredviđena tema. Izlaganje je išlo otprilike ovako: “Ja stvarno poštujem to što se neko pokrije, to je stvarno lijepo. Ali to nekome stvarno ništa ne znači! Možda je ona što je otkrivena sto puta bolja od one što nosi maramu, to samo Bog zna! Ja ih znam, pokrivene, a šta sve rade! I onda one kao bolje od ovih ostalih – ma ko kaže? Malo sam koju pokrivenu upoznala da čemu valja, čast izuzecima!” Ostadoh tako ja zbunjena, razmišljajući da li je spomen vremena moglo biti interpretirano kao provokacija. Sreća pa ne upotrijebih onu staru narodnu izreku: “Dobro je vrijeme kakvi su ljudi!”, mogla sam i gore proći.

Ne mogu više ni pobrojati koliko sam puta čula da je neko rekao: “Možda je ona otkrivena sto puta veća muslimanka od one pokrivene!” Ili: “Sve pokrivena, a vamo šta radi…A sve k’o biva neka velika muslimanka!” Pri čemu mi ni dan danas nije jasno značenje sintagme “velika muslimanka”. Je li to znači da je visoka? Da je pretila? Da ima veliko srce? Uglavnom, pojedini ljudi imaju potrebu da o “velikim muslimankama” pričaju kad su u blizini pokrivenih žena. Postoji i jedan čuven fenomen koji u slobodnom jeziku zovem “sindrom indirektne babe”. To ti je kad kao pokrivena muslimanka sjediš ili stojiš u javnom prevozu (ili na nekom javnom mjestu), a u neposrednoj tvojoj blizini sjede dvije babe, koje te najprije odmjere a potom odluče da pričaju o pokrivenosti žena toliko glasno da ih zasigurno čuješ ti. I još pola tramvaja. Pričaju pred tobom o tebi – ne i tebi, ali je bitno da ti čuješ. Bitno je da ti daju do znanja kako si zaostala, i kako su bolje one hadžince koje izgledaju “normalno” od ovih danas što “glume” da su muslimanke, i sl. Sadržaj možete već pretpostaviti.

Smeta mi što se, čak i u krugovima ljudi koji poznaju vjeru, marama smatra vrhuncem nečije vjere. Nekako mislim da smo to preslikali od kršćana, gdje samo najčasnije od njih nose pristojnu odjeću. Ali istina je da u islamu postavka stvari nije takva – marama je jedan od farzova, jedna stroga obaveza. Ne izvršavanje te obaveze nije ništa gore od neizvršavanja ostalih obaveza – namaza, posta, zekata, itd. Govorim u ime sebe i vjerovatno svih pokrivenih muslimanki koje znam i koje ne znam: marama je samo jedan korak u tom dugom putu osvajanja planine koja se zove ego. Kad se pokriješ, sutradan ustanoviš da su tvoje loše navike i greške još uvijek prisutne kao što su bile prije nego si se pokrila. Svaki problem u karakteru i vjeri moraš rješavati pojedinačno i stavljanje marame ne rješava te probleme – ono rješava samo pitanje propisnog odijevanja. Još nisam upoznala pokrivenu muslimanku koja je rekla da smatra da je nešto bolja od svoje sestre u vjeri koja ne nosi maramu. I bude mi jako teško kada sestre koje su otkrivene pristupe pokrivenim sestrama sa pretpostavkom da one misle da su bolje od njih. Allah nam nije dao to pravo da sebe smatramo boljim i nama je ljubav prema Allahu i Poslaniku jedini kriterij da neku sestru volimo kao sestru u vjeri.

Marama nije kriterij po kome se mjeri je li žena dobra muslimanka ili nije. Vjerovatno ima žena koje bi voljele da su stvari tako površne, pa da je klasifikacija laka, ali istina je da je snaga nečije vjere spoj raznih elemenata: razvijanja čvrstog odnosa sa Gospodarom, lijepog ophođenja prema ljudima i drugim Allahovim stvorenjima, dobrih dijela koje osoba radi, ibadeta koje osoba radi, grijeha kojih se osoba kloni, praktikovanje strogih obaveza, praktikovanje sunneta, poboljšanje svog ahlaka, itd. Sve su to stvari koje zahtijevaju mnogo rada na sebi i koje nisu podložne tuđim mjerenjima i evaluacijama. Marama je jedno od stajališta na tom putu samonapretka, i molim Allaha da sve muslimanke prepoznaju i uvaže bitnost tog stajališta, pa makar ga ne bile u prilici implementirati.

Vratimo se ne pitanje iz naslova: “Zašto su pokrivene bolje muslimanke od otkrivenih?” Žao mi je ako je nekoga ovaj naslov obmanuo da misli kako postoji konkretan odgovor. Jedini odogovor koji se ovdje nudi je: “Zašto bi neko uopšte smatrao da su pokrivene bolje od nepokrivenih? Zašto bi jedan jedini kriterij bio upotrijebljen za procjenu nečijeg ‘kvaliteta’?” Smatram da osoba koja poznaje osnove islama i koja ima pristojno logičko razmišljanje nikad sebi ne može dopustiti da na osnovu jednog kriterija ustanoviti da je neko loš ili dobar musliman. Svi mi imamo poteškoća u klonjenju od nekih grijeha. Neko ne može da raščisti sa sobom i sa svijetom pa da se pokrije. Neko ne može da se okani ogovaranja svojih sestara. Neko ne može da se nakani da klanja redovno. Nekome šaka stisnuta, ne može dati marke u sadaku. Neko nema strpljenja sa svojim roditeljima. Sve su ovo validni problemi u vjeri jedne muslimanke i mi kao zajednica trebamo da omogućimo sestrama u vjeri da bez obzira s kojim se problemom susreću, imaju prostora da taj problem i prevaziđu. Marama je jedan od načina zadobivanja Allahove ljubavi i klonjenja od Njegove srdžbe, i nadam se da ćemo imati mudrosti da to tako i prihvatimo.

Pragmaislam
ŠTA MI JE NA UMU